KAŠA...
U glavi mi je poprilična konfuzija...nije da se ništa ne događa, možda čak i previše toga,pa još i sve te silne obaveze... više ne znam kad spavam, a kada sam budna 
Od kad su mi udarili apsolventski pečat u moj mali, slatki, plavi index, osjećam kako bi mogla malo sjesti i razmisliti, donijeti neke odluke koje se od mene očekuju, ili bi ih ipak mogla odgoditi, još samo malo...tako mi se ne da odrastati, i tražiti zaposlenje, ja ovako malena izgubit ću se u tom svijetu 
Konstantno sam u nekom pokretu, i to je super, jer uopće ne stignem razmišljati, ni misliti, i strah me je moje reakcije, kad se sve slegne i kad sve moje potisnute misli isplivaju na vidjelo...još nisam uspjela procesirati i prihvatiti stvari koje sam nedavno saznala, a to su one stvari koje isplivaju samo pod prejaaakom količinom alkohola, pa ti sad misli 
Prokleti alkohol, ma nikad mi nije jasno zašto dirati u prošlost, pa treba je pustiti tamo gdje je, a ne izazivati konfuziju prijateljici u glavi s besmislenim priznanjima...
I opet se ja pitam čemu sve to, nikako da naučim 
Sve mi je tako čudno, tako mi je nekako prebrzo završilo, mislim znam ja da me tek sad čeka pravi posao, ostatak ispita, diplomski, ali ipak...nekako sam sjetna, a opet sretna, pa sjetna...pa tako stalno...
Raspoloženje mi sve više sliči na sinusoidu, oscilacije su u golemim razmjerima...
Malo sam rastrgana između djevojčice koja želim biti, i "odrasle žene" koja bih trebala postati...
Ah, naravno da imam na tisuće pitanja, a nikad odgovore...
A do kad tako?
Eto, tek toliko da se javim, puknut će mene već kreativnost, pozdrav
03.06.2006. u 21:36 |
4 Komentara |
Print |
# |
^
| < |
lipanj, 2006 |
> |
| P |
U |
S |
Č |
P |
S |
N |
| |
|
|
1 |
2 |
3 |
4 |
| 5 |
6 |
7 |
8 |
9 |
10 |
11 |
| 12 |
13 |
14 |
15 |
16 |
17 |
18 |
| 19 |
20 |
21 |
22 |
23 |
24 |
25 |
| 26 |
27 |
28 |
29 |
30 |
|
|
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Što bi ovo trebalo biti...
"... Ratnik Svjetlosti zna da se neki trenuci u životu ponavljaju.
Zatiče se često u situacijama s kakvima se već suočavao, tada zapadne u malodušje, misleći da uopće nije napredovao, jer iznova nailazi na iste teškoće.
"To sam već prošao", žali se svom srcu.
"Doista, prošao si", odvraća mu srce. "Ali nisi nadišao."
Na to Ratnik shvati da ponovljena iskustva imaju jednu-jedinu svrhu : naučiti ga onome što ne želi naučiti..."
- Paulo Coelho -
Moj mail
joey_5@net.hr
Obvezatno čitam :
Immigration
Feel da pain
Xavdre-meni je mrrak :)
Životne podvale
Anđeo sgreškom
Angys
Pustinjak-još se uvijek nadam da će se vratiti
I to je dio mene...
Moja mala svaštara punit će se u naletima kreativnosti (čitaj : ili sam bila u takvoj banani da sam depru liječila slatkim pa me sad pere grižnja savjesti ili sam tako sretna da želim da to cijeli svijet zna)Glavno da se družimo...
Ljubavna pjesma
" Noćas bih mogao napisati najtužnije stihove.
Napisati, naprimjer : "Noć je puna zvijezda,
trepere modre zvijezde u daljini."
Noćni vjetar kruži nebom i pjeva.
Noćas bih mogao napisati najtužnije stihove.
Volio sam je, a katkada je i ona mene voljela.
U noćima, kao ova, držao sam je u svom naručju.
Ljubio sam je, koliko puta, pod beskrajnim nebom.
Voljela me je, a katkada sam i ja nju volio.
Kako da ne ljubim njene velike nepomične oči.
Noćas bih mogao napisati najtužnije stihove.
Pomisao da je nema. Osjećaj da sam je izgubio.
Slušati beskrajnu noć, bez nje još beskrajniju.
I stih pada na dušu kao rosa na livadu.
Nije važno što je moja ljubav nije mogla zadržati.
Noć je posuta zvijezdama i ona je uz mene.
I to je sve. U daljini netko pjeva. U daljini.
Moja je duša nespokojna što ju je izgubila.
Kao da je hoće približiti moj pogled je ište.
Moje srce je ište, a ona nije uz mene.
Ista noć odijeva bjelinom ista stabla.
Mi sami, oni od nekada, nismo više isti.
Više je ne volim, zaista, ali tako sam je volio.
Moj glas je iskao vjetar da joj dodirne uho.
Drugome. Pripast će drugome. Kao prije mojih poljubaca.
Njen glas, njeno sjajno tijelo, njene beskrajne oči.
Više je ne volim, zaista, a možda je ipak volim.
Tako je kratka ljubav, a tako pust je zaborav.
Jer sam je u noćima, kao ova,
držao u svam naručju, moja je duša
nespokojna što ju je izgubila.
Iako je ovo posljednja bol koju mi zadaje,
i ovi stihovi pslijednji koje za nju pišem. "
- Pablo Neruda -