TIPIČAN RUJAN
Nevidljiva sam.Tako se osjećam zadnjih dana, iako se uvjeravam «sve je to samo faza», potpuno nebulozni i konfuzni snovi, a ipak toliko jasni i smisleni samo meni, ne dopuštaju mi da zaboravim kako se osjećam. Čak i kada spavam okružena sam bezbrojnim podsjetnicima kako se osjećam iz dana u dan.
Ne mogu se pomaknuti, osjećam se potpuno paralizirano. Kao da pokušavam trčati, a div mi pritišće ramena, tako svaki moj trud i napor postaje beznačajan, ne mogu se otrgnuti, preslaba sam…
Čega god da se uhvatim, ne polazi mi za rukom, što god odlučim postaje totalni bezuspjeh…
Opet sam uletila u klopku, toliko sam bila oprezna, pazila da to ne ponovim, i opet sam naivno ušetala u svoju osobnu tamnicu…
Ne osjećam se dobro s ljudima s kojima sam svaki dan, s kojima se družim, postali su podsjetnik…želim biti sama, a to nitko ne shvaća, stalno me ispituju o jedno te istim stvarima o kojim ih molim da me ne pitaju…
Tužna sam…
Činim nekakve rezove, prekapam po prošlosti i puštam je od sebe, pokapam je i rješavam je se zauvijek…
Zašto je tako teško shvatiti da je to bolan proces? Ili da je osoba sastavljena od bezbroj slojeva? Nemam prekidač, ne mogu se uključiti i isključiti kao mehanička igračka samo zato da se ljudi ne moraju suočiti s činjenicom da ipak nije sve u baš najboljem redu.
Želim da ovaj osjećaj što prije ode, da me ostavi na miru, želim svoj mir i svoju jakost natrag...
Kad bih bar mogla zapamtiti i baš svaki put na isti način izaći iz svoje čahure nesigurnosti...
Kako uopće zavoljeti sam sebe? Postoji li način na koji možeš percipirati sebe onako kako te vide tvoji prijatelji? Zašto uvijek zaboravljam cijeniti neizmjeran Božji dar, život?
Još uvijek ne znam prihvatiti samu sebe. Zanemarujem talente, prepuštam se malodušnosti, zaboravljam dati, i ne znam kako primati,bojim se riskirati, optimizam ne nalazi put do mog mozga, osjećam se kao okovana ledom.
Ponovo me obuzima sumnja, sumnja u sve, preispitujem, tražim, nalazim i opet sumnjam, nezahvalno odbacujem dokaze i počinjem ispočetka...
Nalazim se u začaranom krugu, a ne znam kako ga prekinuti...
" Bože, dao si mi sve, molim Te samo još jedno, Daj mi zahvalno srce..."
17.09.2006. u 11:39 |
4 Komentara |
Print |
# |
^
| < |
rujan, 2006 |
> |
| P |
U |
S |
Č |
P |
S |
N |
| |
|
|
|
1 |
2 |
3 |
| 4 |
5 |
6 |
7 |
8 |
9 |
10 |
| 11 |
12 |
13 |
14 |
15 |
16 |
17 |
| 18 |
19 |
20 |
21 |
22 |
23 |
24 |
| 25 |
26 |
27 |
28 |
29 |
30 |
|
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Što bi ovo trebalo biti...
"... Ratnik Svjetlosti zna da se neki trenuci u životu ponavljaju.
Zatiče se često u situacijama s kakvima se već suočavao, tada zapadne u malodušje, misleći da uopće nije napredovao, jer iznova nailazi na iste teškoće.
"To sam već prošao", žali se svom srcu.
"Doista, prošao si", odvraća mu srce. "Ali nisi nadišao."
Na to Ratnik shvati da ponovljena iskustva imaju jednu-jedinu svrhu : naučiti ga onome što ne želi naučiti..."
- Paulo Coelho -
Moj mail
joey_5@net.hr
Obvezatno čitam :
Immigration
Feel da pain
Xavdre-meni je mrrak :)
Životne podvale
Anđeo sgreškom
Angys
Pustinjak-još se uvijek nadam da će se vratiti
I to je dio mene...
Moja mala svaštara punit će se u naletima kreativnosti (čitaj : ili sam bila u takvoj banani da sam depru liječila slatkim pa me sad pere grižnja savjesti ili sam tako sretna da želim da to cijeli svijet zna)Glavno da se družimo...
Ljubavna pjesma
" Noćas bih mogao napisati najtužnije stihove.
Napisati, naprimjer : "Noć je puna zvijezda,
trepere modre zvijezde u daljini."
Noćni vjetar kruži nebom i pjeva.
Noćas bih mogao napisati najtužnije stihove.
Volio sam je, a katkada je i ona mene voljela.
U noćima, kao ova, držao sam je u svom naručju.
Ljubio sam je, koliko puta, pod beskrajnim nebom.
Voljela me je, a katkada sam i ja nju volio.
Kako da ne ljubim njene velike nepomične oči.
Noćas bih mogao napisati najtužnije stihove.
Pomisao da je nema. Osjećaj da sam je izgubio.
Slušati beskrajnu noć, bez nje još beskrajniju.
I stih pada na dušu kao rosa na livadu.
Nije važno što je moja ljubav nije mogla zadržati.
Noć je posuta zvijezdama i ona je uz mene.
I to je sve. U daljini netko pjeva. U daljini.
Moja je duša nespokojna što ju je izgubila.
Kao da je hoće približiti moj pogled je ište.
Moje srce je ište, a ona nije uz mene.
Ista noć odijeva bjelinom ista stabla.
Mi sami, oni od nekada, nismo više isti.
Više je ne volim, zaista, ali tako sam je volio.
Moj glas je iskao vjetar da joj dodirne uho.
Drugome. Pripast će drugome. Kao prije mojih poljubaca.
Njen glas, njeno sjajno tijelo, njene beskrajne oči.
Više je ne volim, zaista, a možda je ipak volim.
Tako je kratka ljubav, a tako pust je zaborav.
Jer sam je u noćima, kao ova,
držao u svam naručju, moja je duša
nespokojna što ju je izgubila.
Iako je ovo posljednja bol koju mi zadaje,
i ovi stihovi pslijednji koje za nju pišem. "
- Pablo Neruda -