JJA

Na temu me potakla kolumna Johna von Düffela, koju ce uskoro objaviti u knjizi How to be a Bürger http://www.matthias-kehle.de/portraits/dueffel.htm

Jel biti tocan u danasnjem uzurbanom svijetu postala karakteristika glupih i naivnih? Time sto cijenimo SVOJE vrijeme na racun tudjeg, pokazujemo sto? Premoc? Vaznost? Ekskluzivitet?

Prije nekih 50-ak godina je tocnost kao karakterna osobina imala sasvim drugu konotaciju. Sto nam se u medjuvremenu dogodilo? Rastrgani izmedju bacanja oka na reality show na tv-u, drugim kutkom oka chatamo na nekom forumu a lijevom nogom njisemo kolica naseg podmlatka kako ne bim plakao i ometao nas u nasem ispunjenom zivotu. Da li je to generalni pad vrijednosti u nasem gradjanskom drustvu? Oni koji rade, zele mozda pokazati da su vrijedniji gradjani drustva nego ostali, da omogucuju da socijalni sistem koliko toliko funkcionira, da podizu BDP, te da jos onako usput prehranjuju 3 umirovljenika. Danas, ako ne izgledate kao da ste totalno u stresu, netko bi lako mogao pomisliti da nema potraznje za vasim vremenom, da ste besposleni i ne daj boze, paraziti drustva. Stres je postao statusni simbol a ne kao prije, znak da ne znate dobro organizirati svoje vrijeme i da nemate samokontrole ili sebe pod kontrolom. U vremenu u kojem sve manje ljudi ima posao a oni koji ga imaju-imaju ga sve VISE, postalo je cool biti opterecen. Ako NEMATE vremena, znaci da je vase vrijeme dragocjeno, osnovi ekonomski zakon ponude i potraznje, znaci za VASIM vremenom ima vise potraznje nego vi imate ponude. Kao i u business svijetu i ovo je znak da nesto radite dobro. Navodno.

Ne volim stres. Za mene osobno je to i dalje znak da nesto radim NEDOVOLJNO dobro; bila to organizacija, uskladjivanje termina ili procjenjivanje vlastitih kapaciteta. Ne pusim price kako je cool raditi 4 dana pred termin kao sumanuta (daleko od toga da nisam, nazalost, i to radila) i time sebi dokazivati svoju übermenschlichkeit, dok drugima oko sebe u tih par dana zivot okrenemo naglavacke jer alarmiramo sve moguce snage da nas odterete u onim uobicajnim svakodnevnim obavezama. I dalje smatram da je to nedostatak samodiscipline POCETI POSAO NA VRIJEME te ne dozvoliti da zbog naseg manjka organizacije cijelo "preduzece"- ono privatno, trpi.
Ili recimo to ovako, sto sam starija, sve vise mi gode UREDJENI odnosi, nezivciranje, laganini ali konstantan radni tempo i toliko i toliko sati sna. Bilo bi zalosno da s godinama nisam nista naucila zar ne?
Za to moram ponesto i zrtvovati, recimo svoj kampanjski odnos prema poslu. No to je mali ulog u odnosu na ono sto u konacnici dobivam.
Ako bi one "uspjesne" procjenjivali samo po tome koliko vremena imaju, lako bih mogli doci do pogresnih zakljucaka. Recimo jedan preuspjesan menadzer Deutsche Bank moze imati jednako malo vremena kao i student recimo slavistike koji mora raditi jos 2 posla da bi se mogao skolovati. l po nekim opcevazecim drustvenim mjerilima, oni svejedno NISU jednako uspjesni.

Ili kad se s nekim dogovarate tri puta duza za termin za kavu nego sto taj sastanak, kad jednom do njega dodje, uopce traje!

Samo po sebi namece se pitanje- kasnite li? I ako da, zasto?

Niste u stanju organizirati svoje vrijeme? U stanju ste, ali vam se ne da? Pa nek drugi pate zbog te vase inercije? Pokazu razumijevanje za vase male musice jer na kraju krajeva njihovo vrijeme je mnogo masovnija roba, pa sto ako vas cekaju 20-ak minuta?
Za mene je konstantno kasnjenje znak pomanjkanja kucnog odgoja, onog osnovnog. Uz to ponekad zna biti prilicno smijesno slusati neke neuvjerljive isprike ljudi koji su barem vec 2 desetljeca punoljetni a jos uvijek nisu naucili gledati na sat.

Svojedobno sam bila jako dobra s jednom zanimljivom osobom, koja, nezaposlena, bez djece je uredno kasnila do pola sata na svaku kavu, kino ili setnju. Ja sam istovremeno studirala i radila, volontirala i uvijek dolazila na vrijeme. S vremenom sam pocela izbjegavati te kave, jednostavno sav taj stres na pocetku svakog susreta nije mi vise bio vrijedan tog druzenja.
Ta konstantna kasnilica nije NIKAD zakasnila na razgovor za posao ili vlak. Sto pobija teoriju o nemogucnosti stizanja na vrijeme.

Koliko postujete TUDJE vrijeme? Mislite li da ta osoba nema nista pametnije nego cekati na vas?

Koliko postujete SVOJE vlastito vrijeme? Imate li vremena cekati, ne cineci nista, da vam se ostvare neki vasi snovi? Ili ste konacno spoznali da bas za CEKANJE i status quo vise nemate vremena.