Malo o Facebooku i sugovornicima. Onima koje poznajem i onima koje ne poznajem. Zapravo, najprije o internetskom bontonu, na engleskome netiquette, a u hrvatski preuzeto kao netiketa.
Upišete li taj pojam u tražilicu, dobit ćete cijeli niz linkova s uputama koje se odnose na sve i sva, a već su odavno poznate i mislili biste da ih svatko zna. Hoće li ih se i pridržavati, druga je priča. Na Fejsu se možete kladiti da neće.
Moji su FB frendovi pristojna čeljad, ali svatko ima nekoga pa kad odem pročitati neki njihov post, nerijetko naletim na koješta.
Pa da popišem to „koješta“ što mi beskrajno ide na živce – ne nužno ovim redom.
Prvo. Na pisanje cijeloga teksta malim slovima već sam se naviknula, ali ipak daleko lakše pratim poruku kada je koliko-toliko ispravno napisana. Najgore mi je kad netko udari pričati pa priča li ga, priča, a nigdje ni točke ni zareza, često ni razmaka, a o tome da bi „autor“ tu i tamo lupio enter, mogu samo sanjati. Trebalo bi mi debelo platiti da takvo nešto pročitam.
Drugo. Previše smajlića. Kao što je jučer rekla Brojiva, u pojedinim postovima praktički više ne ostaje mjesta za tekst. A tek veliki gifovi.  Pripremila sam vam nekoliko primjera na koje svaki čas nalijećem, tako da mi doista dolazi da se upucam. Namrtvo.
Nema šanse da netko lijepo i pristojno kaže dobro jutro, nego umjesto toga uvali šalicu s kavom, i to poveću - da je bar prava, nego je samo slika. Umjesto laku noć stavi sličicu djevojčice kako se pokriva dekicom prije spavanja. Ponekad se pitam je li onda dobna granica od 13 godina izmijenjena tako da ne smiješ biti stariji od toga da bi se mogao registrirati na Fejsu.  Na sve strane ptičice cvrkuću, plivaju zlatne ribice, maze se i umiljavaju kučići i mačići… Okej, moram priznati da i ja stavljam fotke svojih pasa (dva komada, molit ću fino!), ali ih pospremim u albume ili u zajednički post pa tko hoće neka gleda, a tko neće, ne mora.
No kada mi netko usred teksta uvali sliku svojega papagaja ili nekog drugog kućnog ljubimca, i to onako bez veze, ničim izazvan, e pa, hvala lijepa, odoh ja na svoju stranu.
O persiranju na netu pisala sam jučer pa neću ponavljati, ali dobro, kad mi se netko već obraća sa vi, neka to barem ne piše velikim početnim slovom – ne piše mi pismo, nego klaframo na netu. Osobno, tako se obraćam sugovorniku kada ga želim zezati ili uvrijediti, a često dodam i gospodine ili gospođo, katkad i uz poštovani / poštovana, te rečenicu sročim tako da se ironija jednostavno cijedi iz nje.
|
