Ježev blog
ponedjeljak, 28.06.2010.
Šarmantni, gentlmenski jež
Šarmantni, gentlmenski jež, faca i pol, markantan i manekenski tip, informatički pismen traži srodnu dušu ... može i ježica udovica sa malim ježjim prikolicama     al' ako jednoga dana budem imao potomka mladunče ide Okici Evo ne možemo sada tražiti curu za Bocu kad su nam uzeli Kornića  Od jucer tazim soga pijatelja Kornijicaaa zasto su mi ga uzejiii ..zasto..tuzan san jakooo Deckoo vjati mojim te mog pijatelja  Evoo ni tu ga nemaaaa uffffffffffffffffff  |
nedjelja, 27.06.2010.
Zeleni raj
Rekao je moj pijatelj Korni , dođi Boco u moj mali raj, možeš r ručat  Ma daaaa taman sam se povukao ispod vjata i ekao sam ovako Ja ne papam maji raj ali sajaticu mogu . Tako je Korny svoj mali zeleni raj prepustio Bocu Nije ga smetalo što se Boco zavalio i tako reći plivao po njegovom obroku.      Strpljiv je Korny, pravi domaćin. Istina da je Boco napravio malo nereda ali nije to važno , bitno je da se lijepo nauživao a sreća se zelenila svuda oko njega ,a Korni je imao društvo      Lijepo je imati prijatelja i podijeliti s njim zeleni raj . Naučili su moji mali ljubimci podijeliti ne samo obrok. Jer trbuščić se napuni i to ne može biti sve, zar ne ? Ono što moji ljubimci svakodnevno dijele i ostavljaju mom srcu pogađate …to je ljubav, veselje i najveće prijateljstvo koje nikad neće pogaziti, pregaziti, uništiti . Biti nekom prijatelj znači imati jedan beskonačni svemir zadovoljne duše. Koliko duboka može biti ljubav procijenite sami sve što morate učiniti zavirite u duše ovih malih bića i otkrit čete jedan puno ljepši svijet nego što mi uopće možemo zamisliti. Ono što je nama ponekad teško ili ne želimo, nećemo za njih taj mali svijet nije opterećen ni bogatstvom ni siromaštvom I ako su ponekad gladni jer vas nije bilo pored njih cijeli dan neće dotrčati na tanjurić doletjet će upravo vama. Zašto ? Jednostavno Vole vas Posijala sam dvije tri kesice salate da Korniju napravim njegov mali zeleni raj a on ga je podijelio s Bocom stvorili smo naš mali zeleni raj . U tim tako sitnim zrncima na mom dlanu izniklo je sve što sam poželjela. Ne treba puno da biste stvorili mali raj Svatko ga od vas nosi u sebi i ako vam ga netko poželi oduzeti nemojte suditi, nemojte ih kriviti , čuvajte ono što imate a imate puno. I naposljetku radujte se kad netko stvori svoj mali raj u kojeg i vi možete uči zato jer vas vole , čuvaju i paze duboko u svojoj duši. Ajme Boco pa papao si od glave do pete  Ma sta , sajata se zajubila u mene i sada je nosim kuci |
srijeda, 23.06.2010.
Jagodica u kamenu
Da naš ljubimac Boco Voli muziku. Kao što cvitići rastu uz Muziku i svoje latice Pokazuju uz smiješak Tako i Boco širi svoje srce Promatram to malo stvorenje I ne trebam zamišljati Kakav bi svijet trebao biti Gledajući Bocu moj je mali svijet Prekrasan zahvaljujući njemu Ne znam tako Lijepo pjevati Ali Bocu to ne smeta A vjerujem da neće ni vas .-))) Život jest rijeka ..koja teče Zato treba pjevati |
srijeda, 16.06.2010.
Radim svašta
Pvo se pobudim i jurisss pobuditi Topsy ,   Topsy se pobudi i odma paji tejeviziju i gjeda se pjogjame jedva je dovucem do tanjurica samo vicem ko pjavi jez Topsy dojucakkkk  Se ja popapam , a Topsy zna nekadaaa ukjasti i moju klopicu  Topsy onda ode cekati na zidicu soga djagoga Janka poceslja si dlakicu , ujedi noktice da nisu pjavi i ceka dok ceka misjim da uopce ne dise duboko..jer ja nista ne cujem ja joj pusem pusem a ona nista ...ma vise se ne brinem  onda odem do Kornija i pobudim i njega  nocas je spavao u kuci padaja je vejika kisa pa sam eko Bodljici da ide po njega jer ne zna pjivati a boji se gjmavineee, vojim ja Kornija puno jako jako vejiko punooo    Korni mi je ekao sta cemo aditi danas ..ttttajna ..nasa tajna aaa A sada neka prica Korny Ja sam maji oklopcic i jako volim Bodljicu papam joj iz rukice saki dan , a onda setam setam po terasi i vrtlu volim pajadajz jabuku kao sto papa Boco i jos volim salatu i jubenicu , jedva cekam one pjave jubenice ..evo to sam ja  Bodljica me zove Korny jubav moja ..oklopcic moj vejiki, pa ja sam vejiki a Boco me zove Kamencic koji hoda   Sjetnem Topsy uf ona je fjajejica ima decka i glava joj je u svemiju daaaa  on je cuva i ni makac od nje ..bas je ljudo zajubjen ljudo zajubjen taj njen Janko pijano zajubjen od epa do gjaveee  a pije samo mekeco i to hjadno. Reko sam ja njemu ne piti hjadno bojit ce te gjlooo da ali on ne sjusa bas ga bjiga sto ja brinjem, e ti macosi zajubjeni . Jos mi kaze brisi ti mali uf nisam ja maji, ja se vejiki fjajer budi dobaj jer cu te piknuti pa ces viditi ko je maji ..znas Boco nemoj se svađati Pusti ti Janka on se samo šalio Idemo u vrt Bocoooo Ufufuuu da se nije sajiooo ufff uvijek pametniji popusta I tako je Boco otišao u vrt sve je pregledao   istina malo je bio raspoložen za trganje listića od hortenzije    Šta si to radio Boco još se skrivaš , pa tko je vidio trgati cvitiće  Nisam kjiv listici su se spustili do mene da me pozdjave a ja sam im dao ssmokić Ma nemoj dao si im ssmokić vidi ti njega ..srami se  Ne znam sto je to sjam , jel ovako izgjeda kad se sjamim fufufu Boco se sjami sjami ..jesam se dota nasjamiooooo Ma dođi ti meni ssmokić od listića idemo na papicu  sve je smazao , natrčao se danas  Ne ljutis se na Bocu fufuffu Ma dragi Boco pa ne tebe se ne mogu jako naljutiti Više me nije čuo okice su mu se sklopile .  završio je na krevetu ispružen i ubrzo je zaspao Evo tako moje malo društvo ima svoje igrice svaki dan volim ih , pazim mazim jer puno sreće i veselja bude u našoj kućici zato ih volim do neba i svemira . Vama svima skupa jedan lijep ssmokić od svih nas |
utorak, 08.06.2010.
Mamina Tara
Kao u magli, sjećam se da smo bježali noću. Bila je mjesečina, a cesta bijela i ja sam podizala svoje male nožice misleći da gazim po vodi. Prihvatilišta za izbjeglice, domovi za ratnu siročad, blijede uspomene na mnogobrojnu rodbinu, na zavičaj. God. 1947. otac me nalazi u domu za ratnu siročad u Klanjcu. 1945. go d.sa ličkom kapom na glavi i ličkom torbom gdje mu je bila sva imovina, pješke iz Zagreba odlazi na svoje ognjište. Nije htio ničije, već svoju rodnu grudu. Nalazi spaljeno i uništeno ognjište. Nama djeci nema što pružiti. Mene odvodi najstarijem bratu Milkanu koji i sam nema mnogo i skrasio me u Međimurju. God. 1948., ljetni raspust. Nakon 8 godina sama 13-godišnja djevojčica odlazi na ljetno ferije u svoj zavičaj, u svoj Borićevac. Putujem po sjećanju. Dolazim na Udbinu. Dokle mi pogled seže ruševine, malo ljudi i uglavnom žene u crnini. Pošta sklepana od dasaka i tu pitam kakvu vezu imam do vodovoda (nemam pojma i gotovo ništa mi ne znači vodovod, osim što me asocira na vodu), ali su mi objasnili da tu trebam pitati za vezu za Donji Lapac. Ipak, sreća me poslužila, naišao je vojni džip i povezoše me do vodovoda. Izišla sam iz džipa na vodovodu, a da nisam ni upitala vozača kud se ide za Borićevac. Umorna od puta preplašena od ruševina i pustoši malo sam se osvježila i sjela. Tu se ukrštaju 4 ceste, a ja razmišljam: ”Bože, koja sad od ovih cesta vodi u Borićevac”. Blijeda sjećanja naviru. Mora biti bijela cesta jer se sjećam kad bi kiša padala mi smo djeca gacali po bijelom blatu. I tako ja po tom instinktu krenem pravom cestom prema selu. Osjećam po nečem što ni sama sebi ne mogu objasniti da koračam cestom koja je dio mog otrgnutog djetinjstva. Prebirem po blijedim uspomenama i sigurna sam da sa glavne ceste vodi jedan put do kuće. Sa ceste se vidi; kuća, pojata, stričeva kruška, a iza nje bunari. Iz razmišljanja sam se prenula i ugledala dječaka. U njedrima nosi zelene jabuke. Pitam ga: “je li ovo Borićevac i gdje je kuća Mile …….?” Slegnuo je ramenima, a ja nisam znala da se Mile zove Jališin i da ga po tom nadimku svi poznaju. Bio je to moj brat Filip. Razdvojili su nas u Osijeku. Osam godina se nismo vidjeli i nismo se prepoznali. Tako sam stigla do srušene crkve. Iznad nje je groblje, zapravo šikara. Tu počiva moja majka koju nisam ni upamtila. Umrla je kad sam imala samo tri godine. Jako mi nedostaje. Grob nisam našla, ali sam, upijajući miris lipe, sjela na zid pokraj ove naše crkve i gorko zaplakala. Bile su to suze i tuge i radosti jer eto ipak idem na svoje ognjište koje najtoplije grije. Obrisala sam suze i krenula dalje svojom bijelom cestom. Kad sam prepoznala putić koji se spušta prema kući, kad sam ugledala pojatu, krušku, šljivik, kad sam ugledala rodnu kuću -preplavili su me osjećaji koje nikad neću zaboraviti. Suze kao lješnjaci zasljepljivale su me, a ja sam trčala, trčala, da me zagrli roditelj koji mi je još ostao, roditelj kojeg nitko prognanom djetetu ne može nadoknaditi. Bože, koliko bi bila uskraćena da to nisam doživjela. To mi je dalo snage da kročim u život pun neizvjesnosti. Dijete sam Borićevca. Obično kažu: “Hvala Bogu da su djeca bila mala-ne sjećaju se.” Ova svoja sjećanja zabilježila sam i poklanjam ih generaciji djece Borićevca, koja se tek sad vraćaju i kao ja prebiru po blijedim uspomenama iz svog djetinjstva, silom otrgnutog. Ovo je naša “Tara”. Prohujale su godine, za moju generaciju teške, ali smo imali i svoj obrambeni mehanizam-održali smo se. Svaki Borčevljan da ima dara za pisanje imao bi svoj roman “Zameo ih vjetar”: Poklonimo se našim mrtvima, a živima, starijima hvala što su u sve nas, u naše misli i srca utkali ljubav prema Borićevcu. Ja sam, za razliku od ostale djece Borićevca, imala sreću, zahvalna sam svom ocu što je pod nemogućim uvjetima upalio ognjišta. Ja sam se na njem ogrijala sve do 1960. god. kad je umro, a za nas mlađe tu više nije bilo života. Ni suho zlato nema takav sjaj-kao rodni zavičaj. Ne dam svoju “Taru”, svoj Borićevac. Dragi Borčevljani, ne smije nas zamesti vjetar. Mi imamo svoju Taru, našim patnjama za otrgnutim domom došao je kraj. Na veličanstvenom skupu na blagdan Male Gospe zaštitnice naše Župe susrela sam i mladost i starost Borićevca. Svi zbunjeni, sa erupcijom emocija. Bore se mišlju-kako?, gdje početi?-kad je vrijeme učinilo svoje. Kažu: “Mi smo ostarjeli, djeca se rodila, navikla na mjesta gdje su im roditelji stvorili novi dom.” Ali, nitko ne dvoji da je potomak Borićevca. Dileme su razumljive, jer tu nema ni kamena na kamenu. Ali, šljive obojile svoja stabla, kao da zovu-dođi, uberi me. Dugo ja cvjetam i dajem plodove. Vrijeme je da dođeš i ubereš me. (djelomični tekst moje majke ) Godine prolaze suviše brzo. Nadolaze nove generacije. Razmišljanja su drugačija ali sjećanje ostaje i s ovog putovanja prije par dana. Što ja volim.? ..volim ljude , prirodu one prekrasne životinjice pa to mi je ostalo u genima od mog djeda koji miruje već dugo tamo ispod jednog proplanka a iznad njega u raskoši raširila se i šumi Lipa , a o n gleda prema svojoj dolini i zna da sam opet i ove godine došla na maminu Taru. Željela sam napisati ovaj post zbog moje majke Maminu Tarudok je tu pored mene, djelomično objaviti njezin tekst njezino sjećanje na rodni kraj...pitom kraj ..kraj u koji dolazimo a slike one govore sve. Vatra na našem ognjištu ugasila se ,ali naša srca još uvijek plamte kad s brda ugledamo našu Taru  Stara Lipa izdržala je ovu zimu i dočekala nas je 1996 jedva smo pronašli kuću , zaraslo je sve i sakrilo nečiji nestašluk , ali sretni smo da smo je pronašli i onako srušena , meni je lijepa, draga i kao da imam sve Znam da je nikada nećemo moći obnoviti , ono što znam dolazit ću dok sam živa a mamina Tara, ona će me čekati ..znam to...  meni je ona lijepa ...prekrasna tu razmišljam o svom djedu, baki .. svemu ali lijepome |
srijeda, 02.06.2010.
Di ti ..ti do sada ufufuuu
Boco znam da si sretan Mislio sam da neces vise docccccc Ma dajjj Boco , pa ti si meni sve na svijetu Djzimmmm te za nogicu uf  Sta gjedas ona je samo moja   Drugi put idem i ja u setnjicicuuu Dogovoreno , uzmemo role i idemo  Ameee roleeeee i idemo na puttt u Sjavonjijuuuu  Svi ste cujiii idem na roljanje Boco ne na roljanje to ti je ka da ideš pit Ameeee sta sam ekaooooo i ostao zivvvvv  Boco idemo sada na njam njam nema ljenčarenja Boco jesi li vidio Topsy ? Ufufuu Topsy ima decka i to dvaaaa i pjavi se vaznaa........ufufu Ajde Boco nemoj biti ljubomoran naci cemo ti curu Fufu naci cu je sam pa ja sam vejik i cuvat ces i nju Blago meni Boco , a kada ce vjencanje Fufuu kad se ozenjim onda ce biti vjenjcic daaaaaaa |
