Ježev blog
utorak, 08.06.2010.
Mamina Tara
Kao u magli, sjećam se da smo bježali noću. Bila je mjesečina, a cesta bijela i ja sam podizala svoje male nožice misleći da gazim po vodi. Prihvatilišta za izbjeglice, domovi za ratnu siročad, blijede uspomene na mnogobrojnu rodbinu, na zavičaj. God. 1947. otac me nalazi u domu za ratnu siročad u Klanjcu. 1945. go d.sa ličkom kapom na glavi i ličkom torbom gdje mu je bila sva imovina, pješke iz Zagreba odlazi na svoje ognjište. Nije htio ničije, već svoju rodnu grudu. Nalazi spaljeno i uništeno ognjište. Nama djeci nema što pružiti. Mene odvodi najstarijem bratu Milkanu koji i sam nema mnogo i skrasio me u Međimurju. God. 1948., ljetni raspust. Nakon 8 godina sama 13-godišnja djevojčica odlazi na ljetno ferije u svoj zavičaj, u svoj Borićevac. Putujem po sjećanju. Dolazim na Udbinu. Dokle mi pogled seže ruševine, malo ljudi i uglavnom žene u crnini. Pošta sklepana od dasaka i tu pitam kakvu vezu imam do vodovoda (nemam pojma i gotovo ništa mi ne znači vodovod, osim što me asocira na vodu), ali su mi objasnili da tu trebam pitati za vezu za Donji Lapac. Ipak, sreća me poslužila, naišao je vojni džip i povezoše me do vodovoda. Izišla sam iz džipa na vodovodu, a da nisam ni upitala vozača kud se ide za Borićevac. Umorna od puta preplašena od ruševina i pustoši malo sam se osvježila i sjela. Tu se ukrštaju 4 ceste, a ja razmišljam: ”Bože, koja sad od ovih cesta vodi u Borićevac”. Blijeda sjećanja naviru. Mora biti bijela cesta jer se sjećam kad bi kiša padala mi smo djeca gacali po bijelom blatu. I tako ja po tom instinktu krenem pravom cestom prema selu. Osjećam po nečem što ni sama sebi ne mogu objasniti da koračam cestom koja je dio mog otrgnutog djetinjstva. Prebirem po blijedim uspomenama i sigurna sam da sa glavne ceste vodi jedan put do kuće. Sa ceste se vidi; kuća, pojata, stričeva kruška, a iza nje bunari. Iz razmišljanja sam se prenula i ugledala dječaka. U njedrima nosi zelene jabuke. Pitam ga: “je li ovo Borićevac i gdje je kuća Mile …….?” Slegnuo je ramenima, a ja nisam znala da se Mile zove Jališin i da ga po tom nadimku svi poznaju. Bio je to moj brat Filip. Razdvojili su nas u Osijeku. Osam godina se nismo vidjeli i nismo se prepoznali. Tako sam stigla do srušene crkve. Iznad nje je groblje, zapravo šikara. Tu počiva moja majka koju nisam ni upamtila. Umrla je kad sam imala samo tri godine. Jako mi nedostaje. Grob nisam našla, ali sam, upijajući miris lipe, sjela na zid pokraj ove naše crkve i gorko zaplakala. Bile su to suze i tuge i radosti jer eto ipak idem na svoje ognjište koje najtoplije grije. Obrisala sam suze i krenula dalje svojom bijelom cestom. Kad sam prepoznala putić koji se spušta prema kući, kad sam ugledala pojatu, krušku, šljivik, kad sam ugledala rodnu kuću -preplavili su me osjećaji koje nikad neću zaboraviti. Suze kao lješnjaci zasljepljivale su me, a ja sam trčala, trčala, da me zagrli roditelj koji mi je još ostao, roditelj kojeg nitko prognanom djetetu ne može nadoknaditi. Bože, koliko bi bila uskraćena da to nisam doživjela. To mi je dalo snage da kročim u život pun neizvjesnosti. Dijete sam Borićevca. Obično kažu: “Hvala Bogu da su djeca bila mala-ne sjećaju se.” Ova svoja sjećanja zabilježila sam i poklanjam ih generaciji djece Borićevca, koja se tek sad vraćaju i kao ja prebiru po blijedim uspomenama iz svog djetinjstva, silom otrgnutog. Ovo je naša “Tara”. Prohujale su godine, za moju generaciju teške, ali smo imali i svoj obrambeni mehanizam-održali smo se. Svaki Borčevljan da ima dara za pisanje imao bi svoj roman “Zameo ih vjetar”: Poklonimo se našim mrtvima, a živima, starijima hvala što su u sve nas, u naše misli i srca utkali ljubav prema Borićevcu. Ja sam, za razliku od ostale djece Borićevca, imala sreću, zahvalna sam svom ocu što je pod nemogućim uvjetima upalio ognjišta. Ja sam se na njem ogrijala sve do 1960. god. kad je umro, a za nas mlađe tu više nije bilo života. Ni suho zlato nema takav sjaj-kao rodni zavičaj. Ne dam svoju “Taru”, svoj Borićevac. Dragi Borčevljani, ne smije nas zamesti vjetar. Mi imamo svoju Taru, našim patnjama za otrgnutim domom došao je kraj. Na veličanstvenom skupu na blagdan Male Gospe zaštitnice naše Župe susrela sam i mladost i starost Borićevca. Svi zbunjeni, sa erupcijom emocija. Bore se mišlju-kako?, gdje početi?-kad je vrijeme učinilo svoje. Kažu: “Mi smo ostarjeli, djeca se rodila, navikla na mjesta gdje su im roditelji stvorili novi dom.” Ali, nitko ne dvoji da je potomak Borićevca. Dileme su razumljive, jer tu nema ni kamena na kamenu. Ali, šljive obojile svoja stabla, kao da zovu-dođi, uberi me. Dugo ja cvjetam i dajem plodove. Vrijeme je da dođeš i ubereš me. (djelomični tekst moje majke ) Godine prolaze suviše brzo. Nadolaze nove generacije. Razmišljanja su drugačija ali sjećanje ostaje i s ovog putovanja prije par dana. Što ja volim.? ..volim ljude , prirodu one prekrasne životinjice pa to mi je ostalo u genima od mog djeda koji miruje već dugo tamo ispod jednog proplanka a iznad njega u raskoši raširila se i šumi Lipa , a o n gleda prema svojoj dolini i zna da sam opet i ove godine došla na maminu Taru. Željela sam napisati ovaj post zbog moje majke Maminu Tarudok je tu pored mene, djelomično objaviti njezin tekst njezino sjećanje na rodni kraj...pitom kraj ..kraj u koji dolazimo a slike one govore sve. Vatra na našem ognjištu ugasila se ,ali naša srca još uvijek plamte kad s brda ugledamo našu Taru  Stara Lipa izdržala je ovu zimu i dočekala nas je 1996 jedva smo pronašli kuću , zaraslo je sve i sakrilo nečiji nestašluk , ali sretni smo da smo je pronašli i onako srušena , meni je lijepa, draga i kao da imam sve Znam da je nikada nećemo moći obnoviti , ono što znam dolazit ću dok sam živa a mamina Tara, ona će me čekati ..znam to...  meni je ona lijepa ...prekrasna tu razmišljam o svom djedu, baki .. svemu ali lijepome |
