......ponekad....na pola puta između smjene mjeseca i sunca....sjenke grana omeđenih hladnim neonom gradske rasvjete....počnu cvjetati čudnim cvjetovima koji traju samo jednu noć....otrovni miris,koban koliko i lijep začne svoj ples ulicama....na krilima vjetra....vitlajući lišće.U kosi slučajnog prolaznika zadrži se samo tren.Prolaznik zagrne jače svoju jaknu i sa iznenadnom zebnjom ubrza korak.Miris cvjetova provlači se pustim dvorištima,ulazi kroz otvorene prozore kuća...tjerajući djecu da zajecaju u snu.....one koji su budni....obuzme strepnja i neki poznati dragi osjećaj prepoznavanja nepoznatog....u takvim noćima puštam Cheta Bakera.....dugo....dok ne pretjeram....kao mantru stvorenu da poništi djelovanje mirisa crnog cvijeća.