Jeka tisine

srijeda, 27.10.2021.

Nestrukturirano

Palim cigaretu na vecernjoj hladnoci, pogleda uprtog u sjeverno nebo. Uvijek sjeverno, nikad juzno, iako i na njega puca pogled sa stepenica.

Kosa mi je jos uvijek mokra od tusiranja, motam se u svjetloplavu dugu vestu i... Disem. Malecka je zaspala. Izmorena od plesanja na djecje pjesmice. Okupana, nahranjena, ususkana. A ja tek sad dolazim k sebi.

Bio je dug dan na poslu. Sefa nema, pa izmisljam radne zadatke i obicno odradim vise nego kad je prisutan. U medjuvremenu se skrivam u kutevima koje ne pokrivaju kamere i pusim.

Imala sam neke stresove doma. Ipak, mislim da se relativno dobro nosim s njima. Ni u jednom trenutku nisam posegnula za instant smirenjem u obliku pola miligrama Misara u krvotoku.

Zapravo ga vec dugo ne pijem. Pijem standardnu terapiju, samo bez anksiolitika. Drzim se na liniji. I iznad linije. Tu negdje. Neodredjeno, ali sve u svemu nije lose.

Mozda sam shvatila da se ne moram grcevito drzati, mozda sam samo odlucila prepustiti se toku i pustiti da me struja nosi. Odrediste je ionako nebitno, iako ga znam. Tocno sam ondje gdje trebam biti.

utorak, 26.10.2021.

Oceani

Raskrizje Rijecne ulice i Ulice Livada. 5:15 ujutro. Jos ne svice. Ja za volanom i...

Weary traveller, calloused and sore
Time and gravity followed you here
Rest my sister and tell me
All about the ocean...

Svira s mog USBa. Melodija me nosi sve do kapelice i raskrizja Rijecne ulice i Gradske ulice.
Na cesti tisina. Jos je rano za jutarnju guzvu.
Volim voznju jesenjim jutrima, dok jos nikog nema.
Rutu sam izdrilala do savrsenstva.

I've never seen the ocean
Not like this one...

Rano jutro je valjda jedini dio dana kad nisam pod utjecajem lijekova. Jedini dio dana u kojem sam savrseno jasna. Jedini dio dana kad nisam sputana kemikalijama. I tad... Disem dusom.

Spoils and troubles and burdens you've bore
Pay them no mind, they matter no more
Leave them and show me
All about the ocean...

Otpustam teret zadnjeg desetljeca mog zivota. Toliko toga se dogodilo, promijenilo, nepovratno. Promijenilo mene, nepovratno. A mozda ni ne zelim povratak na staro. Mozda vise ne zelim biti ta osoba...
Nego sjecati se tog lika, siluete u mraku...
Sa smijeskom.

Look in your eyes
I've never seen the ocean
Not like this one...

Deep in your eyes
I've never seen the ocean
Not like this one...

ponedjeljak, 25.10.2021.

Odsjaj

Jutro se jos nije probudilo, a ja vec pusim i pijem kavu pred pogonom. Standardni ponedjeljak.
Hladno je. Temperatura je pala ispod nistice. Motam se cvrsce u sivi kaput i modri sal.

Usred paljenja druge cigarete (goriva za nastavak radnog dana) pogled mi padne na mraz koji je prosarao livadu. Odsjaj svjetla ulicne lampe na kristalicima leda upravo je hipnotizirajuc. Svjetlost se odbija, prelama, trepece... Plese.

Najljepse stvari uvijek su sitnice... Rijetko "velike stvari". Ukradeni trenutci, tople tisine bez rijeci, zagrljaji...
Mozda smo bas mi u nekom trenutku neciji odsjaj svjetla na prvom ovogodisnjem mrazu...

Tu samo da uljepsamo trenutak i da se nestanemo s prvim zrakama Sunca.

nedjelja, 24.10.2021.

Privremeno

Tu sam privremeno. Kao i svi mi.

Tu sam i dobro sam. Sad.
U ovom trenutku.
Sirom otvorenih ociju.

U trenutku koji nece trajati.
Nije za to ni predvidjen.
Sve lijepe stvari su prolazne.

Krhke. Sve ima svoj zivotni vijek.
Sve sto volim i svi koje volim...
Nisu tu da ostanu. Tu su...

Privremeno. Vrijeme na posudbi.
Ne zalim, ipak... Imam radost
Cuvati ih u ovom trenutku... Sad.

Dok vrijeme prolazi, otvaram oci...
Cijenim sto zivim sad. Sto dijelim
Barem ovaj trenutak. Ne, ne zalim.

Osjecam radost. Osjecam Ljubav.
Kao jedino stalno sto mogu nositi sa sobom.

petak, 22.10.2021.

Primjenjena kemija

Moj posao se svodi na pitanje korozije i zastite od korozije u razlicitim uvjetima. Tema je kompleksnija nego zvuci (sprijeciti oksidaciju na metalnoj podlozi je izrazito tesko), puno faktora se mora uzimati u obzir, i, naravno, paziti na detalje. Obicno se meni javljaju kad su u pitanju neki bijesni uvjeti okoline.

Psihicki i emocionalni angazman mi je na razini nule. Bez stresa, iako sam u proizvodnji. Nekako sve ide laganini, ne postavljaju mi se vremenski rokovi ako neka narudzba nije stvarno hitna. Pijem kavu sa sefom i laboranticom. Svi pusimo.

Imam tu kombinaciju kompleksnog posla i minimuma stresa koja mi stvarno odgovara. Nesto sto nisam imala ni u znanosti, ni u skoli. Ovo doista jest nov pocetak profesionalnog zivota, vidim da bih se tu mogla razvijati.

U svakom slucaju, u dva mjeseca sam se dovela do stanja da vecinu stvari mogu raditi samostalno. Za posao koji sadrzi toliko varijabli, smatram to malim uspjehom. Imam salabahtere za sve prilike. U svakom slucaju, ne moram stvari uciti napamet (osim temeljnih propisa koje, eto, moram uvijek znati, ali zapamte se cestom uporabom).

Eto, to radim kad me nema. Bavim se primjenjenom kemijom dio vremena, dio vremena proracunima za svoje prijedloge i ostalim tehnickim stvarima koje idu uz posao. Nije mi lose. Vidim se da bih tu mogla ostati.

četvrtak, 21.10.2021.

Vrijeme

Sunce je izlazilo u nijansama crvene. Tko bi rekao da he razlog bilo zagadjenje vulkanskim plinovima od negdje daleko. Imala sam tad vec 3 kave u sustavu. Trecinu kutije cigareta. I proracun kojeg sam morala pod hitno zavrsiti. Ipak sam uzela taj trenutak i gledala kako izlazece sunce boja nebo.

Vrijeme postaje resurs kojeg nemam. Barem ne vremena za sebe, ako se ne racuna spavanje i ritualno tusiranje vrelom vodom.

Biti zaposlena mama je izazovno. S jedne strane mi je drago da ne radim u skoli jer mi barem emocionalni kapaciteti ostaju iskljucivo za moje dijete. Gledam je kako raste. Svaki dan nauci nesto novo. Svaki dan je sve veca i ljepsa i pametnija.

Dolazim lagano do tocke kad mi vise ne treba puno da budem mirna. Ocekivanja koja sam imala od ljudi sam pustila. Ionako samo na sebe mogu utjecati. Ne boli me vise. Ne osjecam zaljenje.

Ali nikako nisam prazna. Kradem dnevno te sitne trenutke... Cuvam ih kao nesto dragocjeno. Nekad su samo moji, nekad ih podijelim ljudima spremnim da prihvate... Toliko sitno i naizgled nevazno, a ipak...

Trenutak je to... U kojem gledam svijet sirom otvorenih ociju. Svjesna vremena koje prolazi, a ipak diram u podrucje vjecnosti i beskonacnosti. U miru sam. Znam sto je bitno. I ukrast cu jos koji trenutak pred san... Uz nadu za dobro jutro...

ponedjeljak, 11.10.2021.

Dovoljno

Setamo dok sunce zalazi i vecernja svjetla se pale. Hladnoca nas onda prisiljava da krenemo doma. Pjevusim neku djecju pjesmicu, a Ona me slusa. Pokusava skinuti cipelicu, po obicaju.
Ubrzavam korak da stignemo doma prije sumraka.

Prije par dana navrsila je godinu dana. Svakog dana je sve veca i ljepsa. Gledam je kako raste.

Ona je materijalizirana ljubav.

Kao da je sve sto sam ikad voljela sadrzano u Njoj.
I da... Jos uvijek se nisam sasvim priviknula da sam mama. Ponekad sam umorna. Ponekad zelim trenutak za sebe. Ali...

Onda je pogledam. I pomislim da nikad nisam stvorila nesto tako savrseno.

I tad mi je dovoljno.

Umor nestane. Trenutak dijelim sa svojom malom ljubavi. Dok se vecernja svjetla pale, meni je srce puno.
Ne dovoljno. Prepuno.

Sretan dan djevojcica, savrseno moje.

<	listopad, 2021					>
P	U	S	Č	P	S	N
				1	2	3
4	5	6	7	8	9	10
11	12	13	14	15	16	17
18	19	20	21	22	23	24
25	26	27	28	29	30	31

----------------------------------

S vremena na vrijeme se uhvatim kako se vraćam ovdje.
Puno mojih priča započelo je baš na ovom mjestu.
Puno ih je i završilo... Baš na ovom mjestu.
Tkale su se nade. Lovili trenutci sreće.
Slavile tuge.

Uglavnom, ovdje sam bilježila svoje tihe vječnosti.
Nekoliko života je prošlo od onda.

Bila sam klinka od šesnaest.
Imala sam snove o savršenoj ljubavi.
I željela sam vidjeti, željela sam znati.
Otkriti i obuhvatiti.
Ne znajući što je zapravo to što tražim.

Dvanaestak godina kasnije...
I dalje želim vidjeti i znati.
Otkriti i obuhvatiti.
Koliko se uporno uvjeravala da se stvari mijenjaju...

Vidjela sam kako lako ljubav nastane i naizgled nestane.
Povremeno sam bježala od nje...
Nešto što nemaš ne možeš ni izgubiti.
Vidjela sam je kako se preobražava.
I shvatila da nikad ne umire.

Ovo nije novi početak.
Ovo je nastavak priče.
Sve dok ne saznam.
Otkrijem i obuhvatim.
Sve ono što su dosad bili samo snovi.

2018.

----------------------------------

----------------------------------

Nisam oduvijek bila to sto sam danas.
Dosta vjerojatno necu biti ni to u buducnosti.

Sad mogu izbrojati 4 razlicite verzije sebe.

Smedjooko dijete koje je sanjalo o zvijezdama i veralo se po drvecu da im bude blize.

Tinejdzericu koja se prvi puta susrece s vlastitom verzijom prokletstva i u koju se tiho uvlaci mrak.

Mladu zenu koja napusta sve zbog ljubavi. I odlazi nekoliko godina kasnije, vraca se svojim korijenima (isto iz ljubavi).

I sebe. Pomalo cinicnu, ali jos uvijek idealisticnu. Lovca na trenutke. Osobu koja uci i poucava.

Ovo je jos uvijek radna verzija. Kad pozbrajam pluseve i minuse, sve u svemu, nije lose.

Napredovala sam. Rusila i gradila.
Dolazila neocekivano i isto tako odlazila.
Cesto pod okriljem noci.

Ovaj blog sadrzi zapise tri od cetiri verzije mene.
Isto sam neocekivano ostavljala zapise i napustala ih.

Puno je prica ostalo neispisano.
Neke od njih nikada necu moci dovrsiti.

Ali doci ce nove price, nova svjetla i nove tame.
I ja cu opet promijeniti oblicje.

2019.

----------------------------------

----------------------------------

Sve price koje sam ikad ispricala bile su price o ljubavi.

Pisem vec 14 godina ovdje. I ovdje postoje zapisi o svim mojim ljubavima.

Zadnjih godina sve manje dijelim detalje.
Cuvam ih za nas kao nesto dragocjeno.
Ali ova ljubav je sveprisutna.
U mojoj srzi. U svakoj mojoj pori.
Zaogrcem se njom svakog jutra kao stitom.

Kad sam bila mladja, vjerovala sam u savrseno.
Shvacam sad da nesto takvo ne postoji.
Postoji niz trenutaka koji dijelimo.
Nizemo poput bisera.
Neki od njih su sjajni, neki mutni i tamni.
Ali su nasi i samo nasi.

Postoji vise vrsta ljubavi.
Dugo me mucila ona romanticna ljubav.
Dok nisam shvatila da ima ljubavi koje je nadilaze.
Preobrazavaju je u nesto drugo.
Univerzalna Ljubav.
Ljubav Stvaranja.

Ona se nikad ne moze prevesti u rijeci, ali je rijeci, a jos vise djela, isijavaju.
Zrace.
Ona cini sve druge vrste ljubavi potpunijima.
Daje im snagu i sjaj.

Nekad je mogu vidjeti. Osjetiti.
Jos je ne mogu pojmiti.
Ali mogu rijecima docaravati njezinu snagu.

I zato nikad necu prestati pisati price o ljubavi.

2020.

----------------------------------

Godinama vec pricam price o znanosti...
O misterijama Svemira. O nastanku elemenata.
O tome od cega se sastoji sve sto poznajemo.

Pricam price o zakonima fizike i kemije.
O velikim ljudima koji su ih otkrili.
O malim ljudima koji su dali doprinos spoznaji.

Godinama vec pricam price o Ljubavi.
O ljubavi izmedju voljenih. Izmedju prijatelja.
U obitelji. I onoj Ljubavi koja sve prozima.

Pricam price djeci. Odraslima. Koji su
U srcu sacuvali cudjenje i ostali djeca.
I sad... Pricat cu price Njoj. Malenoj.

Pricat cu kako je ona dijete zvijezda.
Kako je cudesan ples prirode dao zivot.
Kako u sebi nosi zapis generacija prije nas.

I pricat cu joj price o Ljubavi. Koja sve prozima.
Pricat cu joj kako sam voljela... I da je Ona
I ostat ce... Utjelovljenje sve moje Ljubavi.

2020.

----------------------------------

Ovih dana, koliko god bila u nestabilnom stanju, osjecam Ljubav oko sebe, u cistom i nedirnutom obliku.
Drzi na okupu svaki moj atom.
Dok imam osjecaj da se rusim, bude moj najjaci potporanj.

Prepoznajem je... U davno znanim i novim licima.
U poljupcu. Zagrljaju. Lijepoj rijeci.
U osmijehu mog djeteta.

Ljubav privlaci Ljubav, sve dok ne shvate da su one jedno. Oduvijek bile, Jedno i Nerazdvojno.

Pustam je da me obuhvati. Da osjetim svu njenu snagu i silinu. Djeluje u svakoj mojoj stanici, grlim u sebi sve one daleke svjetove. Obuhvacam i ja nju. Srcem.

Osjecam je. Koncentriram. I potom destiliram u Rijeci.

2021.