Sunce je izlazilo u nijansama crvene. Tko bi rekao da he razlog bilo zagadjenje vulkanskim plinovima od negdje daleko. Imala sam tad vec 3 kave u sustavu. Trecinu kutije cigareta. I proracun kojeg sam morala pod hitno zavrsiti. Ipak sam uzela taj trenutak i gledala kako izlazece sunce boja nebo.
Vrijeme postaje resurs kojeg nemam. Barem ne vremena za sebe, ako se ne racuna spavanje i ritualno tusiranje vrelom vodom.
Biti zaposlena mama je izazovno. S jedne strane mi je drago da ne radim u skoli jer mi barem emocionalni kapaciteti ostaju iskljucivo za moje dijete. Gledam je kako raste. Svaki dan nauci nesto novo. Svaki dan je sve veca i ljepsa i pametnija.
Dolazim lagano do tocke kad mi vise ne treba puno da budem mirna. Ocekivanja koja sam imala od ljudi sam pustila. Ionako samo na sebe mogu utjecati. Ne boli me vise. Ne osjecam zaljenje.
Ali nikako nisam prazna. Kradem dnevno te sitne trenutke... Cuvam ih kao nesto dragocjeno. Nekad su samo moji, nekad ih podijelim ljudima spremnim da prihvate... Toliko sitno i naizgled nevazno, a ipak...
Trenutak je to... U kojem gledam svijet sirom otvorenih ociju. Svjesna vremena koje prolazi, a ipak diram u podrucje vjecnosti i beskonacnosti. U miru sam. Znam sto je bitno. I ukrast cu jos koji trenutak pred san... Uz nadu za dobro jutro...
Post je objavljen 21.10.2021. u 21:23 sati.