Setamo dok sunce zalazi i vecernja svjetla se pale. Hladnoca nas onda prisiljava da krenemo doma. Pjevusim neku djecju pjesmicu, a Ona me slusa. Pokusava skinuti cipelicu, po obicaju.
Ubrzavam korak da stignemo doma prije sumraka.
Prije par dana navrsila je godinu dana. Svakog dana je sve veca i ljepsa. Gledam je kako raste.
Ona je materijalizirana ljubav.
Kao da je sve sto sam ikad voljela sadrzano u Njoj.
I da... Jos uvijek se nisam sasvim priviknula da sam mama. Ponekad sam umorna. Ponekad zelim trenutak za sebe. Ali...
Onda je pogledam. I pomislim da nikad nisam stvorila nesto tako savrseno.
I tad mi je dovoljno.
Umor nestane. Trenutak dijelim sa svojom malom ljubavi. Dok se vecernja svjetla pale, meni je srce puno.
Ne dovoljno. Prepuno.
Sretan dan djevojcica, savrseno moje.
Post je objavljen 11.10.2021. u 21:01 sati.