Moj posao se svodi na pitanje korozije i zastite od korozije u razlicitim uvjetima. Tema je kompleksnija nego zvuci (sprijeciti oksidaciju na metalnoj podlozi je izrazito tesko), puno faktora se mora uzimati u obzir, i, naravno, paziti na detalje. Obicno se meni javljaju kad su u pitanju neki bijesni uvjeti okoline.
Psihicki i emocionalni angazman mi je na razini nule. Bez stresa, iako sam u proizvodnji. Nekako sve ide laganini, ne postavljaju mi se vremenski rokovi ako neka narudzba nije stvarno hitna. Pijem kavu sa sefom i laboranticom. Svi pusimo.
Imam tu kombinaciju kompleksnog posla i minimuma stresa koja mi stvarno odgovara. Nesto sto nisam imala ni u znanosti, ni u skoli. Ovo doista jest nov pocetak profesionalnog zivota, vidim da bih se tu mogla razvijati.
U svakom slucaju, u dva mjeseca sam se dovela do stanja da vecinu stvari mogu raditi samostalno. Za posao koji sadrzi toliko varijabli, smatram to malim uspjehom. Imam salabahtere za sve prilike. U svakom slucaju, ne moram stvari uciti napamet (osim temeljnih propisa koje, eto, moram uvijek znati, ali zapamte se cestom uporabom).
Eto, to radim kad me nema. Bavim se primjenjenom kemijom dio vremena, dio vremena proracunima za svoje prijedloge i ostalim tehnickim stvarima koje idu uz posao. Nije mi lose. Vidim se da bih tu mogla ostati.
Post je objavljen 22.10.2021. u 15:33 sati.