Jeka tisine

utorak, 31.08.2021.

31.8.

U stisci sam s vremenom. Budim se rano, dolazim doma oko 15 i preuzimam bebu. Poslije, dok je uspavam, obicno sam preumorna za tipkanje.

Dakle, dva tjedna radim u industriji. Drukcije je od skole. Dosta drukcije. Ali pozitivno drukcije.
Posao zahtijeva puno ucenja, puno citanja, puno povezivanja razlicitih informacija. Nisam jos sve pohvatala skroz, ali snalazim se. Danas sam imala 4 ili 5 pokusaja za prijedlog jedne stvari u proizvodnji. Sef ima naviku ne davati mi gotova rjesenja, sto iskreno cijenim. Isto tako ima strpljenja sastanciti sa mnom da mi objasni zasto nesto lijepo izgleda na papiru, ali ne ide u praksi. Dani prolaze brzo. Skompala sam se s laboranticom, imam i ekipu s kojom zapalim cigaretu pod pauzom i sve u svemu nije lose...

Malecka raste. Ima vec dva zubica i valjda 12 kila u masi. Ponekad me uhvati osjecaj krivnje jer nisam stalno s njom, ali financije su nam takve da s jednom placom ne mozemo zivjeti i financirati radove na potkrovlju. A i brutalno mi je trebala promjena okruzenja. Ipak, nekad... Nedostaje mi. Nedostaje mi i muz kojeg ovih tjedana ni ne vidim bas. On radi popodnevne dva tjedna sad, ja sam konstantno jutarnja. Ostavljamo si poruke.

Radovi na katu napreduju. Polako, ali sigurno. Sve je nekako krenulo, samo se moram snaci u masi svega i svacega. Skoro pisem post koji nije update na stvari koje se dogadjaju. Nadam se da ste mi svi dobro. Pratim vas tu i tamo, prije sna.

Zagrljaj,
M.

utorak, 24.08.2021.

4:47

To je vrijeme kad mi zvoni alarm na mobitelu.
Beba i muz spavaju. Tiho se oblacim, stavljam kuhati kavu, pusim, zakuhavam kavu, sminkam se, pijem kavu i pusim. U 5:15 krecem na posao.

Jutarnja magla poziva na oprez. U medjuvremenu sam postala ponosna vlasnica vozila kojeg sam krstila imenom Antikrist III. U autu svira Tool. Lateralus.
Po meni, njihov najbolji album.
Odvozim svoju rutu i u 5:40 dolazim pred firmu. Pusim.
Mjeri mi se temperatura, logiram se svojom karticom i idem na svoje radno mjesto. Uzimam kavu na automatu usput. Oblacim kutu i radnicke cipele jer u pogonu ne smijem nositi starke.

Ubacujem se u radni mod. Ucim se kako biti tehnolog. Danas je posebno puno zadataka koje moram vidjeti i nauciti, ali nije mi tesko. Sve je jos novo, a i volim kad nema praznog hoda i prilike da se dosadjujem.

Nakon obavljenog posla vozim doma, cim prodjem vrata u ruke dobivam bebu. Hranim je, prematam, igramo se. Slazem muzu salatu od tune da jede kad dodje s posla. Idem u setnju s bebom. Steriliziram flasice i dudice. Slusam pjesmice s bebom, kupam je i hranim. Uspavljujem.

Sad spava kao mali andjeo u svojoj gajbici, a ja prolazim svoje salabahtere za posao. Cekam da muz dodje doma, da se barem kratko vidimo prije sna.
U 4:47 opet ce zazvoniti alarm.

srijeda, 11.08.2021.

Artefakti

Povremeno me zacude stvari koje nosim iz proslih vremena. Iz drugih zivota.
Nosim sitnice, neke kao suvenire iz davnih vremena, neke kao artefakte kojih uopce nisam svjesna.
Da, nosim tragove.

Sitne srece. Velike oziljke. Otvorene rane.

Ali nosim ih s ponosom.

Pitam se, hocu li i ovo vrijeme jednog dana oslovljavati kao davno, koje cu suvenire ponijeti i koje artefakte nesvjesno nositi.

Jer znam da dolazi neko novo vrijeme.

Mozda neka nova ja?

Umaram se od stalnog gradjenja i rusenja, ali odbijam stajati na mjestu.
Gledam kako se radja novo.
Gledam i... Pustam da se raste. Pustam da se razvija.

Pustam... Jer znam da nad nekim stvarima nemam kontrole. Niti je zelim imati.

Zelim rasti, rastvoriti krila siroko i letjeti.

utorak, 10.08.2021.

Promjena profesije

U ponedjeljak vise necu biti profesorica.
Neobican osjecaj je to, miks svega zapravo.
Znam sto ce mi nedostajati. I sto nece.

Nedostajat ce mi onaj pogled koji djeca upute kad su shvatila. Ponos i cudjenje. Zato sam uvijek voljela raditi s "najgorima". Jer njima nista nije doslo zdravo za gotovo, jer su se morali muciti i truditi... I shvatili su.

Nedostajat ce mi nasumicni susreti kod automata za kavu. Ponekad s kolegama, cesce s ucenicima jer nisam isla na onaj u zbornici. Kratka caskanja, kratke price o... Znanosti, buducnosti, njihovoj i mojoj.

Nedostajat ce mi... Svaki moj razred u ovih 5 godina i 5 skola. Pogotovo oni kojima sam bila razrednica. Pamtit cu svako drago mlado lice koje je napustilo moju ucionicu.

Nece mi nedostajati treca reforma po redu otkad radim. Sati edukacija baceni u prazno. Administracija. Opravdavanje sati kad znam da roditelj pokriva svoje dijete, a radi mu medvjedju uslugu. Helikopter roditelji.

Vrijeme je za nesto novo. Bilo mi je drago, ali novi izazovi slijede.

ponedjeljak, 09.08.2021.

Cekam...

... zakukuljena.

Stvari su se pocele lagano odvijati, a ja promatram, van svega, van sebe.

Povremeno se mogu izbaciti izvan svog bica i gledati kako se mijenjam. Ovo nece biti nova inkarnacija, ali mozda dobijem nova krila.

Da ne mislite da sam sasvim pasivna, radim i dalje na tome da mi se zivot pokrene. Volim jos uvijek svoje najdraze. Javljam se na natjecaje za poslove, cak sam odradila jedan razgovor koji obecava.

Postoji dobra vjerojatnost da se necu vratiti u skolu. Ne zato jer to ne volim, nego mi sad treba nesto sto nece zahtijevati toliki emocionalni angazman.

Uvijek se vezem za djecu. Djeca se vezu za mene. I onda nakon godine dana moram objasnjavati da se vraca njihova "prava" profesorica. Ne mogu to vise.

Tu je i pitanje financijske sigurnosti moje male obitelji. Tako da, ako ovo uspije, idem u industriju.

Bit cu prisiljena opet voziti. Nakon dvije saobracajke, hvata me panika kad moram sjesti za volan. Ali strahovi su tu da se pobijede, prevladaju...

Gledam iz svoje kukuljice perspektivu novog zivota. Ne cini se lose. Ovaj put ne odlazim daleko, zadrzavam svoje Voljene... Samo krecem sitnim koracima u neki novi smjer, s njima pod rukom i u srcu.

Zazelite mi srecu!

nedjelja, 01.08.2021.

Palim cigaretu...

... na stepenicama vani. Znam da ne pisem, vrijeme polako postaje resurs kojeg nemam. Malecka raste, sve je vise budna, a i treba rijesiti hrpetinu malih poslica u kucanstvu.

Dakle, opet pusim puno, pokusavam se limitirati na kutiju dnevno. Cudno je, ali djeluje brze i efektivnije od Misara, koji bi mi trebao kontrolirati anksioznost.

Ima trenutaka kad sam dobro, stvarno dobro... Samo sto se onda moram podsjetiti da uzimam terapiju. Uslijedi nekoliko sati opceg mrtvila.

Trebalo bi mi nekoliko dana odmora negdje, no radovi na katu su opet poceli plus financijski faktor... Tako da nikud necemo ici.

Nadam se poslu na jesen, voljela bih se vratiti u skolu, ali ako mi se ponudi nesto na neodredjeno van skole, prihvatit ću. Zamjena sam vec 5 godina i vrijeme je da nadjem nesto za stalno.

Uglavnom, tu sam, u redu sam, pratim vas bez komentiranja. Nadam se skoro napisati neki bolji post, ali ovo je sad u okviru mojih kapaciteta.

Gasim cigaretu.

<	kolovoz, 2021					>
P	U	S	Č	P	S	N
						1
2	3	4	5	6	7	8
9	10	11	12	13	14	15
16	17	18	19	20	21	22
23	24	25	26	27	28	29
30	31

----------------------------------

S vremena na vrijeme se uhvatim kako se vraćam ovdje.
Puno mojih priča započelo je baš na ovom mjestu.
Puno ih je i završilo... Baš na ovom mjestu.
Tkale su se nade. Lovili trenutci sreće.
Slavile tuge.

Uglavnom, ovdje sam bilježila svoje tihe vječnosti.
Nekoliko života je prošlo od onda.

Bila sam klinka od šesnaest.
Imala sam snove o savršenoj ljubavi.
I željela sam vidjeti, željela sam znati.
Otkriti i obuhvatiti.
Ne znajući što je zapravo to što tražim.

Dvanaestak godina kasnije...
I dalje želim vidjeti i znati.
Otkriti i obuhvatiti.
Koliko se uporno uvjeravala da se stvari mijenjaju...

Vidjela sam kako lako ljubav nastane i naizgled nestane.
Povremeno sam bježala od nje...
Nešto što nemaš ne možeš ni izgubiti.
Vidjela sam je kako se preobražava.
I shvatila da nikad ne umire.

Ovo nije novi početak.
Ovo je nastavak priče.
Sve dok ne saznam.
Otkrijem i obuhvatim.
Sve ono što su dosad bili samo snovi.

2018.

----------------------------------

----------------------------------

Nisam oduvijek bila to sto sam danas.
Dosta vjerojatno necu biti ni to u buducnosti.

Sad mogu izbrojati 4 razlicite verzije sebe.

Smedjooko dijete koje je sanjalo o zvijezdama i veralo se po drvecu da im bude blize.

Tinejdzericu koja se prvi puta susrece s vlastitom verzijom prokletstva i u koju se tiho uvlaci mrak.

Mladu zenu koja napusta sve zbog ljubavi. I odlazi nekoliko godina kasnije, vraca se svojim korijenima (isto iz ljubavi).

I sebe. Pomalo cinicnu, ali jos uvijek idealisticnu. Lovca na trenutke. Osobu koja uci i poucava.

Ovo je jos uvijek radna verzija. Kad pozbrajam pluseve i minuse, sve u svemu, nije lose.

Napredovala sam. Rusila i gradila.
Dolazila neocekivano i isto tako odlazila.
Cesto pod okriljem noci.

Ovaj blog sadrzi zapise tri od cetiri verzije mene.
Isto sam neocekivano ostavljala zapise i napustala ih.

Puno je prica ostalo neispisano.
Neke od njih nikada necu moci dovrsiti.

Ali doci ce nove price, nova svjetla i nove tame.
I ja cu opet promijeniti oblicje.

2019.

----------------------------------

----------------------------------

Sve price koje sam ikad ispricala bile su price o ljubavi.

Pisem vec 14 godina ovdje. I ovdje postoje zapisi o svim mojim ljubavima.

Zadnjih godina sve manje dijelim detalje.
Cuvam ih za nas kao nesto dragocjeno.
Ali ova ljubav je sveprisutna.
U mojoj srzi. U svakoj mojoj pori.
Zaogrcem se njom svakog jutra kao stitom.

Kad sam bila mladja, vjerovala sam u savrseno.
Shvacam sad da nesto takvo ne postoji.
Postoji niz trenutaka koji dijelimo.
Nizemo poput bisera.
Neki od njih su sjajni, neki mutni i tamni.
Ali su nasi i samo nasi.

Postoji vise vrsta ljubavi.
Dugo me mucila ona romanticna ljubav.
Dok nisam shvatila da ima ljubavi koje je nadilaze.
Preobrazavaju je u nesto drugo.
Univerzalna Ljubav.
Ljubav Stvaranja.

Ona se nikad ne moze prevesti u rijeci, ali je rijeci, a jos vise djela, isijavaju.
Zrace.
Ona cini sve druge vrste ljubavi potpunijima.
Daje im snagu i sjaj.

Nekad je mogu vidjeti. Osjetiti.
Jos je ne mogu pojmiti.
Ali mogu rijecima docaravati njezinu snagu.

I zato nikad necu prestati pisati price o ljubavi.

2020.

----------------------------------

Godinama vec pricam price o znanosti...
O misterijama Svemira. O nastanku elemenata.
O tome od cega se sastoji sve sto poznajemo.

Pricam price o zakonima fizike i kemije.
O velikim ljudima koji su ih otkrili.
O malim ljudima koji su dali doprinos spoznaji.

Godinama vec pricam price o Ljubavi.
O ljubavi izmedju voljenih. Izmedju prijatelja.
U obitelji. I onoj Ljubavi koja sve prozima.

Pricam price djeci. Odraslima. Koji su
U srcu sacuvali cudjenje i ostali djeca.
I sad... Pricat cu price Njoj. Malenoj.

Pricat cu kako je ona dijete zvijezda.
Kako je cudesan ples prirode dao zivot.
Kako u sebi nosi zapis generacija prije nas.

I pricat cu joj price o Ljubavi. Koja sve prozima.
Pricat cu joj kako sam voljela... I da je Ona
I ostat ce... Utjelovljenje sve moje Ljubavi.

2020.

----------------------------------

Ovih dana, koliko god bila u nestabilnom stanju, osjecam Ljubav oko sebe, u cistom i nedirnutom obliku.
Drzi na okupu svaki moj atom.
Dok imam osjecaj da se rusim, bude moj najjaci potporanj.

Prepoznajem je... U davno znanim i novim licima.
U poljupcu. Zagrljaju. Lijepoj rijeci.
U osmijehu mog djeteta.

Ljubav privlaci Ljubav, sve dok ne shvate da su one jedno. Oduvijek bile, Jedno i Nerazdvojno.

Pustam je da me obuhvati. Da osjetim svu njenu snagu i silinu. Djeluje u svakoj mojoj stanici, grlim u sebi sve one daleke svjetove. Obuhvacam i ja nju. Srcem.

Osjecam je. Koncentriram. I potom destiliram u Rijeci.

2021.