Povremeno me zacude stvari koje nosim iz proslih vremena. Iz drugih zivota.
Nosim sitnice, neke kao suvenire iz davnih vremena, neke kao artefakte kojih uopce nisam svjesna.
Da, nosim tragove.
Sitne srece. Velike oziljke. Otvorene rane.
Ali nosim ih s ponosom.
Pitam se, hocu li i ovo vrijeme jednog dana oslovljavati kao davno, koje cu suvenire ponijeti i koje artefakte nesvjesno nositi.
Jer znam da dolazi neko novo vrijeme.
Mozda neka nova ja?
Umaram se od stalnog gradjenja i rusenja, ali odbijam stajati na mjestu.
Gledam kako se radja novo.
Gledam i... Pustam da se raste. Pustam da se razvija.
Pustam... Jer znam da nad nekim stvarima nemam kontrole. Niti je zelim imati.
Zelim rasti, rastvoriti krila siroko i letjeti.
Post je objavljen 11.08.2021. u 20:33 sati.