Jeka tisine
srijeda, 28.10.2020.
(Baby) blues
Zadnja tri tjedna su me nekako ispunila i iscrpila istovremeno. Ne bih mijenjala nista, nikako ne... I opet bih sve ponovno. Samo sam mrvicak umorna.
Uhvatim se tako da osciliram na sve strane u spektru emocija. Ima trenutaka kad sam istinski sretna. Ima trenutaka kad zagazim u duboki mrak.
Placem od srece, placem od tuge. Znam da je situacija dobra sve dok mogu plakati. Znam da je opasno tek kad suze stanu. Oduvijek mi je to bilo ta kriticna tocka.
Osjecam se iscrpljeno do dna svoje duse. A onda se moje dijete nasmijesi. Ili onda me moj voljeni zagrli. Podsjete me da sad imam itekakvog razloga da zivim. Da se borim.
I necu se predati. Za nasu malu obitelj.
Za ljubav koju osjecam sad, bezgranicnu.
No, prvi put u zivotu necu susprezati emocije.
Necu zakopavati sve duboko u sebi.
Otkrit cu na svjetlost...
Pa makar pjesma koja ce ispasti bude blues...
ponedjeljak, 26.10.2020.
Ovo tijelo
Oduvijek sam imala nesigurnosti oko toga kako izgledam.
Nisam krhka plavojka nebeskih ociju. Umjesto toga sam robusna brineta, visoka, prirodno teska. Po kozi imam oziljke. Onaj na vratu dugo mi je rusio samopouzdanje.
Pazim kako se oblacim. Koristim kvalitetnu sminku. Opsesivno pazim na higijenu.
Odnosno, tako je bilo prije. (Osim higijene.)
Rodila sam prije tri tjedna. Tijelo mi se jos oporavlja. Imam visak koze i strije. Trbuscic. Idem u javnost samo s hidratantnom kremom na licu. Nosim traperice na gumicu.
I nekako mi je to u redu.
Jer tijelo koje sam nekad prezirala pod srcem je nosilo drugo bice. Jedan novi, mali zivot. I neka sam teska i neka imam strije i trbuscic.
Neka... Tek sad shvacam koliko je nevjerojatnu stvar ovo tijelo ucinilo zadnjih mjeseci. Iskreno sam ponosna. I mogu sad biti u miru sa sobom.
Bocica
Nase dijete se hrani na bocicu. Znam da se od majke ocekuje da doji, ali ne pije svaka majka antipsihotike.
Ne zelim dijete izlagati lijekovima vise nego li je potrebno.
Imali smo nekoliko dana agonije s pokusajima dojenja. Na kraju sam odlucila da je preveliki stres i za dijete i za mene. U jednadzbu sam i stavila mogucnost da cu trebati dizanje doza. Pa nakon sto je beba dobila kolostrum, svjesno sam odlucila prekinuti laktaciju.
Beba dobro napreduje. Voli jesti (pa makar iz bocice), voli se maziti s mamom i tatom, voli drijemati. Izduzila se. Lijepo raste. Voljena je. Beskrajno.
Ona je sretno dijete, obasipa nas malim osmjesima, a mi nju ljubavlju. Mazi se i stisce nam prste sitnim rucicama. Spava nam u narucju. Nocu nam priredi tu i tamo neku zabavicu... Zna biti glasna, ali joj oprastamo jer je nasa slatkica.
I sve dok osjeca da je voljena nema veze sto je hranjena na bocicu.
srijeda, 21.10.2020.
Novi život
Moje maleno će uskoro navršiti dva tjedna. Uhodavamo se u ritam. Upoznajemo se.
Gledam je i mislim si da je najljepša beba na svijetu. I najvoljenija.
Sad spava tu kraj mene, maše ručicama u snu. Na malim usnama poluosmijeh.
Dok se nasmiješi, znam da bih sve ponovila. Zbog nje.
Zbog nje je sve do sad što sam prošla, vrijedilo.
I oni najteži trenutci. Kao da je sve odjednom dobilo smisao.
-------------------------------------------
Znam da nisam pisala dugo. Nikako da napišem nešto dostojno te ljubavi.
Dobro sam. Bio je poprilično težak porod, indukcija i drip.
Bilo me strah. Mislim da će me uvijek biti strah za nju.
Ali rodila se zdrava i jaka. S bistrim, plavim očima.
Crnom, nježnom kosicom. Najmekšom kožom.
Kratko rečeno, rođena je savršena.
--------------------------------------------
Budući da se sad moram posvetiti svojoj maloj ljubavi, nešto ću rjeđe biti tu.
Hvala svima na čestitkama i ukazanoj ljubavi.
Vole vas,
Nas Dvije
četvrtak, 01.10.2020.
Novi tonovi u starim pjesmama
Nekako me začudi kad prvi put čujem neki novi ton u pjesmi koju sam valjda slušala bezbroj puta.
Neku novu nijansu u dobro poznatim slikama.
Neki novi osjećaj u dobro poznatom srcu.
Valjda sam mislila da imam potpunu mapu. Da poznajem svaki kutak...
Da se sad nikako ne mogu izgubiti.
A onda se izgubim. Opijena.
Vidim nešto novo, divno, začuđujuće. I bude baš kao prvi put...
Kao da prvi put otvaram oči. Kao da prvi put čujem zvuk.
Kao da prvi put osjećam...
Toliko toga starog sam htjela ostaviti iza sebe. Zakopati duboko u prošlost...
Sad shvaćam... Nisam bila spremna vidjeti ljepotu.
Osjetiti taj ton. Obojati nijansu. Osjećati punim srcem.
Želim ostati ovako zadivljena. Začuđena.
Očiju punih čuda... Kad vidim, čujem i osjetim...
Neke nove tonove u starim pjesmama.
| < | listopad, 2020 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | |||
| 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 |
| 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 |
| 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 |
| 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | 31 | |
Jednoj Ljubavi...
Jednoj Nadi...
Svim Nemirima...
Svakoj borbi s vjetrenjačama...
I svim Izgubljenim Dušama...
O autorici i blogu:
Jeka tisine postoji dugo, pod različitim imenima.
Uz povremene pauze u kojima se odvijao život.
Tekstovi su osobne prirode, promišljanja i samoanalize.
Ovdje vježbam usmjeravanje misli i komunikaciju.
Tu ostavljam svoje osjećaje,
Svoje misli, svoje snove.
Da me manje more
Kad živim svoj normalan život.
----------------------------------
S vremena na vrijeme se uhvatim kako se vraćam ovdje.
Puno mojih priča započelo je baš na ovom mjestu.
Puno ih je i završilo... Baš na ovom mjestu.
Tkale su se nade. Lovili trenutci sreće.
Slavile tuge.
Uglavnom, ovdje sam bilježila svoje tihe vječnosti.
Nekoliko života je prošlo od onda.
Bila sam klinka od šesnaest.
Imala sam snove o savršenoj ljubavi.
I željela sam vidjeti, željela sam znati.
Otkriti i obuhvatiti.
Ne znajući što je zapravo to što tražim.
Dvanaestak godina kasnije...
I dalje želim vidjeti i znati.
Otkriti i obuhvatiti.
Koliko se uporno uvjeravala da se stvari mijenjaju...
Vidjela sam kako lako ljubav nastane i naizgled nestane.
Povremeno sam bježala od nje...
Nešto što nemaš ne možeš ni izgubiti.
Vidjela sam je kako se preobražava.
I shvatila da nikad ne umire.
Ovo nije novi početak.
Ovo je nastavak priče.
Sve dok ne saznam.
Otkrijem i obuhvatim.
Sve ono što su dosad bili samo snovi.
2018.
----------------------------------
----------------------------------
Nisam oduvijek bila to sto sam danas.
Dosta vjerojatno necu biti ni to u buducnosti.
Sad mogu izbrojati 4 razlicite verzije sebe.
Smedjooko dijete koje je sanjalo o zvijezdama i veralo se po drvecu da im bude blize.
Tinejdzericu koja se prvi puta susrece s vlastitom verzijom prokletstva i u koju se tiho uvlaci mrak.
Mladu zenu koja napusta sve zbog ljubavi. I odlazi nekoliko godina kasnije, vraca se svojim korijenima (isto iz ljubavi).
I sebe. Pomalo cinicnu, ali jos uvijek idealisticnu. Lovca na trenutke. Osobu koja uci i poucava.
Ovo je jos uvijek radna verzija. Kad pozbrajam pluseve i minuse, sve u svemu, nije lose.
Napredovala sam. Rusila i gradila.
Dolazila neocekivano i isto tako odlazila.
Cesto pod okriljem noci.
Ovaj blog sadrzi zapise tri od cetiri verzije mene.
Isto sam neocekivano ostavljala zapise i napustala ih.
Puno je prica ostalo neispisano.
Neke od njih nikada necu moci dovrsiti.
Ali doci ce nove price, nova svjetla i nove tame.
I ja cu opet promijeniti oblicje.
2019.
----------------------------------
----------------------------------
Sve price koje sam ikad ispricala bile su price o ljubavi.
Pisem vec 14 godina ovdje. I ovdje postoje zapisi o svim mojim ljubavima.
Zadnjih godina sve manje dijelim detalje.
Cuvam ih za nas kao nesto dragocjeno.
Ali ova ljubav je sveprisutna.
U mojoj srzi. U svakoj mojoj pori.
Zaogrcem se njom svakog jutra kao stitom.
Kad sam bila mladja, vjerovala sam u savrseno.
Shvacam sad da nesto takvo ne postoji.
Postoji niz trenutaka koji dijelimo.
Nizemo poput bisera.
Neki od njih su sjajni, neki mutni i tamni.
Ali su nasi i samo nasi.
Postoji vise vrsta ljubavi.
Dugo me mucila ona romanticna ljubav.
Dok nisam shvatila da ima ljubavi koje je nadilaze.
Preobrazavaju je u nesto drugo.
Univerzalna Ljubav.
Ljubav Stvaranja.
Ona se nikad ne moze prevesti u rijeci, ali je rijeci, a jos vise djela, isijavaju.
Zrace.
Ona cini sve druge vrste ljubavi potpunijima.
Daje im snagu i sjaj.
Nekad je mogu vidjeti. Osjetiti.
Jos je ne mogu pojmiti.
Ali mogu rijecima docaravati njezinu snagu.
I zato nikad necu prestati pisati price o ljubavi.
2020.
----------------------------------
Godinama vec pricam price o znanosti...
O misterijama Svemira. O nastanku elemenata.
O tome od cega se sastoji sve sto poznajemo.
Pricam price o zakonima fizike i kemije.
O velikim ljudima koji su ih otkrili.
O malim ljudima koji su dali doprinos spoznaji.
Godinama vec pricam price o Ljubavi.
O ljubavi izmedju voljenih. Izmedju prijatelja.
U obitelji. I onoj Ljubavi koja sve prozima.
Pricam price djeci. Odraslima. Koji su
U srcu sacuvali cudjenje i ostali djeca.
I sad... Pricat cu price Njoj. Malenoj.
Pricat cu kako je ona dijete zvijezda.
Kako je cudesan ples prirode dao zivot.
Kako u sebi nosi zapis generacija prije nas.
I pricat cu joj price o Ljubavi. Koja sve prozima.
Pricat cu joj kako sam voljela... I da je Ona
I ostat ce... Utjelovljenje sve moje Ljubavi.
2020.
----------------------------------
Ovih dana, koliko god bila u nestabilnom stanju, osjecam Ljubav oko sebe, u cistom i nedirnutom obliku.
Drzi na okupu svaki moj atom.
Dok imam osjecaj da se rusim, bude moj najjaci potporanj.
Prepoznajem je... U davno znanim i novim licima.
U poljupcu. Zagrljaju. Lijepoj rijeci.
U osmijehu mog djeteta.
Ljubav privlaci Ljubav, sve dok ne shvate da su one jedno. Oduvijek bile, Jedno i Nerazdvojno.
Pustam je da me obuhvati. Da osjetim svu njenu snagu i silinu. Djeluje u svakoj mojoj stanici, grlim u sebi sve one daleke svjetove. Obuhvacam i ja nju. Srcem.
Osjecam je. Koncentriram. I potom destiliram u Rijeci.
2021.