Zadnja tri tjedna su me nekako ispunila i iscrpila istovremeno. Ne bih mijenjala nista, nikako ne... I opet bih sve ponovno. Samo sam mrvicak umorna.
Uhvatim se tako da osciliram na sve strane u spektru emocija. Ima trenutaka kad sam istinski sretna. Ima trenutaka kad zagazim u duboki mrak.
Placem od srece, placem od tuge. Znam da je situacija dobra sve dok mogu plakati. Znam da je opasno tek kad suze stanu. Oduvijek mi je to bilo ta kriticna tocka.
Osjecam se iscrpljeno do dna svoje duse. A onda se moje dijete nasmijesi. Ili onda me moj voljeni zagrli. Podsjete me da sad imam itekakvog razloga da zivim. Da se borim.
I necu se predati. Za nasu malu obitelj.
Za ljubav koju osjecam sad, bezgranicnu.
No, prvi put u zivotu necu susprezati emocije.
Necu zakopavati sve duboko u sebi.
Otkrit cu na svjetlost...
Pa makar pjesma koja ce ispasti bude blues...
Post je objavljen 28.10.2020. u 21:36 sati.