Jeka tisine
srijeda, 10.10.2018.
Moj posao
Kad sam završila fakultet, nisam isprva namjeravala raditi na školi. Po struci sam magistra i nadala sam se poslu u laboratoriju. Mislila sam da bi to više odgovaralo mojoj naravi. Sama, s kemikalijicama. Bez tolike interakcije s ljudima.
Nekoliko mjeseci je prošlo nakon diplome, nekoliko razgovora kasnije i sasvim slučajno jedna draga osoba naleti na oglas. Moja bivša škola. Traži se nastavnica kemije. Isprva sam se dvoumila teško. Nisam znala kako ću stati pred učenike i poučiti ih nečemu. Ipak, javila sam se.
Nekoliko dana kasnije dobila sam poziv. Oduševljeni su mojim životopisom. Žele da dođem na razgovor i tamo. Vjerojatno su mi koljena klecala na tom razgovoru. Školu sam jako dobro znala i znala sam koje kriterije ima. Moram napomenuti da sam imala do tad nešto iskustva kao demonstrator na fakultetu, ali ni otprilike toliko koliko bi mi trebalo da sama svakodnevno organiziram nastavu, činilo mi se onda.
Ipak, strpljivo sam odgovarala na pitanja. Začudila sam se kad su me odabrali. Praktički u par dana sam prošla put od ideje da radim u laboratoriju do ideje da radim u školi. Bio je to neobičan put.
Idući ponedjeljak, stala sam pred svoj prvi razred. Ponavljala sam cijeli vikend gradiva koja ću predavati. Pokušavala sklepati neku pripremu. Informirala se o tome kako bi nastava trebala izgledati. Puno toga nisam znala, kasnije ću shvatiti koliko posao u školi nije samo prenošenje znanja i vještina, nego ima i tu ljudsku dimenziju, odgoj. Ipak, trudila sam se.
Kao što sam rekla, način na koji funkcioniram nisu javni nastupi. Ipak, te prve satove sam donekle pobijedila taj strah. Čak sam uspostavila dobar kontakt s učenicima. Zavoljela sam svoj posao. Danas se ne mogu zamisliti da radim nešto drugo.
Iduće jeseni, upisala sam pedagoške predmete na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Naučila sam puno o pedagogiji, didaktici i psihologiji nastave. Kvaliteta nastave se dizala. Otkrivala sam nove načine nastave (kod nas je jako aktualna kemija otkrivanjem), eksperimentirala i ispalo je divno iskustvo.
Tri godine od tog dana, i dalje sam u nastavi. Znam da svi smatraju kako je ovo lagan posao, puno slobodnog vremena, dugi praznici... Nije. Radi se o pripremama do kasno u noć, ispravljanju testova u svakoj slobodnoj rupi, brojnim administrativnim aktivnostima, stalnim edukacijama. Redovito radim daleko iznad propisanog radnog vremena.
A i tu je ta komponenta da nastavnik ne prestane biti nastavnik izlaskom kroz vrata škole. Nastavnik ste 24 sata dnevno. Pogotovo sad kad sam i razrednica. Milijun problema koji se trebaju riješiti. Ipak, posao je to koji nikad ne bih mijenjala sad. Posao koji volim.
| < | listopad, 2018 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 |
| 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 |
| 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 |
| 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 |
| 29 | 30 | 31 | ||||
Jednoj Ljubavi...
Jednoj Nadi...
Svim Nemirima...
Svakoj borbi s vjetrenjačama...
I svim Izgubljenim Dušama...
O autorici i blogu:
Jeka tisine postoji dugo, pod različitim imenima.
Uz povremene pauze u kojima se odvijao život.
Tekstovi su osobne prirode, promišljanja i samoanalize.
Ovdje vježbam usmjeravanje misli i komunikaciju.
Tu ostavljam svoje osjećaje,
Svoje misli, svoje snove.
Da me manje more
Kad živim svoj normalan život.
----------------------------------
S vremena na vrijeme se uhvatim kako se vraćam ovdje.
Puno mojih priča započelo je baš na ovom mjestu.
Puno ih je i završilo... Baš na ovom mjestu.
Tkale su se nade. Lovili trenutci sreće.
Slavile tuge.
Uglavnom, ovdje sam bilježila svoje tihe vječnosti.
Nekoliko života je prošlo od onda.
Bila sam klinka od šesnaest.
Imala sam snove o savršenoj ljubavi.
I željela sam vidjeti, željela sam znati.
Otkriti i obuhvatiti.
Ne znajući što je zapravo to što tražim.
Dvanaestak godina kasnije...
I dalje želim vidjeti i znati.
Otkriti i obuhvatiti.
Koliko se uporno uvjeravala da se stvari mijenjaju...
Vidjela sam kako lako ljubav nastane i naizgled nestane.
Povremeno sam bježala od nje...
Nešto što nemaš ne možeš ni izgubiti.
Vidjela sam je kako se preobražava.
I shvatila da nikad ne umire.
Ovo nije novi početak.
Ovo je nastavak priče.
Sve dok ne saznam.
Otkrijem i obuhvatim.
Sve ono što su dosad bili samo snovi.
2018.
----------------------------------
----------------------------------
Nisam oduvijek bila to sto sam danas.
Dosta vjerojatno necu biti ni to u buducnosti.
Sad mogu izbrojati 4 razlicite verzije sebe.
Smedjooko dijete koje je sanjalo o zvijezdama i veralo se po drvecu da im bude blize.
Tinejdzericu koja se prvi puta susrece s vlastitom verzijom prokletstva i u koju se tiho uvlaci mrak.
Mladu zenu koja napusta sve zbog ljubavi. I odlazi nekoliko godina kasnije, vraca se svojim korijenima (isto iz ljubavi).
I sebe. Pomalo cinicnu, ali jos uvijek idealisticnu. Lovca na trenutke. Osobu koja uci i poucava.
Ovo je jos uvijek radna verzija. Kad pozbrajam pluseve i minuse, sve u svemu, nije lose.
Napredovala sam. Rusila i gradila.
Dolazila neocekivano i isto tako odlazila.
Cesto pod okriljem noci.
Ovaj blog sadrzi zapise tri od cetiri verzije mene.
Isto sam neocekivano ostavljala zapise i napustala ih.
Puno je prica ostalo neispisano.
Neke od njih nikada necu moci dovrsiti.
Ali doci ce nove price, nova svjetla i nove tame.
I ja cu opet promijeniti oblicje.
2019.
----------------------------------
----------------------------------
Sve price koje sam ikad ispricala bile su price o ljubavi.
Pisem vec 14 godina ovdje. I ovdje postoje zapisi o svim mojim ljubavima.
Zadnjih godina sve manje dijelim detalje.
Cuvam ih za nas kao nesto dragocjeno.
Ali ova ljubav je sveprisutna.
U mojoj srzi. U svakoj mojoj pori.
Zaogrcem se njom svakog jutra kao stitom.
Kad sam bila mladja, vjerovala sam u savrseno.
Shvacam sad da nesto takvo ne postoji.
Postoji niz trenutaka koji dijelimo.
Nizemo poput bisera.
Neki od njih su sjajni, neki mutni i tamni.
Ali su nasi i samo nasi.
Postoji vise vrsta ljubavi.
Dugo me mucila ona romanticna ljubav.
Dok nisam shvatila da ima ljubavi koje je nadilaze.
Preobrazavaju je u nesto drugo.
Univerzalna Ljubav.
Ljubav Stvaranja.
Ona se nikad ne moze prevesti u rijeci, ali je rijeci, a jos vise djela, isijavaju.
Zrace.
Ona cini sve druge vrste ljubavi potpunijima.
Daje im snagu i sjaj.
Nekad je mogu vidjeti. Osjetiti.
Jos je ne mogu pojmiti.
Ali mogu rijecima docaravati njezinu snagu.
I zato nikad necu prestati pisati price o ljubavi.
2020.
----------------------------------
Godinama vec pricam price o znanosti...
O misterijama Svemira. O nastanku elemenata.
O tome od cega se sastoji sve sto poznajemo.
Pricam price o zakonima fizike i kemije.
O velikim ljudima koji su ih otkrili.
O malim ljudima koji su dali doprinos spoznaji.
Godinama vec pricam price o Ljubavi.
O ljubavi izmedju voljenih. Izmedju prijatelja.
U obitelji. I onoj Ljubavi koja sve prozima.
Pricam price djeci. Odraslima. Koji su
U srcu sacuvali cudjenje i ostali djeca.
I sad... Pricat cu price Njoj. Malenoj.
Pricat cu kako je ona dijete zvijezda.
Kako je cudesan ples prirode dao zivot.
Kako u sebi nosi zapis generacija prije nas.
I pricat cu joj price o Ljubavi. Koja sve prozima.
Pricat cu joj kako sam voljela... I da je Ona
I ostat ce... Utjelovljenje sve moje Ljubavi.
2020.
----------------------------------
Ovih dana, koliko god bila u nestabilnom stanju, osjecam Ljubav oko sebe, u cistom i nedirnutom obliku.
Drzi na okupu svaki moj atom.
Dok imam osjecaj da se rusim, bude moj najjaci potporanj.
Prepoznajem je... U davno znanim i novim licima.
U poljupcu. Zagrljaju. Lijepoj rijeci.
U osmijehu mog djeteta.
Ljubav privlaci Ljubav, sve dok ne shvate da su one jedno. Oduvijek bile, Jedno i Nerazdvojno.
Pustam je da me obuhvati. Da osjetim svu njenu snagu i silinu. Djeluje u svakoj mojoj stanici, grlim u sebi sve one daleke svjetove. Obuhvacam i ja nju. Srcem.
Osjecam je. Koncentriram. I potom destiliram u Rijeci.
2021.