Jeka tisine
utorak, 30.09.2008.
Bez naslova
Mora da sam se zaklela već tisuću tisuća puta da nikad više neću koristiti tipkovnicu (ni olovku, kemijsku ili bilo što drugo) da izbacujem iz sebe vrtoglavice misli. Ipak, bilo je to, kako vidite, sasvim uzaludno, i štoviše promašeno. Uvijek ću se vratiti, ponovo i ponovo...
Današnja priča ne počinje danas, zapravo počinje jučer, a možda i još prije, prije...
Uređivali smo ono mjesto koje ćemo zvati domom, Anđeo i ja. Ne, nije on znao (ali znam da je slutio) čemu one "besmislene" suze dok smo postavljali onu narančastu sliku sa sutonom i nekim dalekim morem... Nije znao ni kasnije, te iste noći, kad je utonuo u san, dok sam ja istodobno tonula u tjeskobi. To je shvatio tek ujutro, kad me pronašao umornu i nasukanu na tko zna koje grebene negdje... U nekom drugom dalekom, tamnom moru.
Prisilila sam ga jednom da prestane obraćati pažnju na to. Zna da mi je psihička stabilnost u ovom trenu, ne nula, već negativna vrijednost, i zna da ću htjeti smiriti se sama... Kao i uvijek. O depresiji je ionako u ovoj blogosferi previše postova napisano, neću i ja još jedan, ne vidim puno koristi u tome. Nekad me je pisanje moglo izvući... Nekad, više ne.
Neobično... Te iste noći kad je Anđeo sanjao da me izgubio, u meni je nešto ponovno krenulo krivo (Netko je tu valjda krivo spojio poneku žičicu), pad je vjerojatno bio neizbježan.
O vremenu između pada i ponovnog podizanja neću pisati, no željela bih opisati trenutak u kojem se to dogodilo.
Krenula sam u centar mog novog grada, da posudim poneku knjigu, možda me uspije zaokupiti dovoljno da zaboravim...
Drvored divljih kestenova uzdizao se nad mene. Kicoši, pomislih na njihove šare i raskoš kojom su pozdravili prve dane jeseni. Odlučih skupiti poneki kesten da iz njega napravim neki ukras... Ili nešto... ne znam koja je bila točno moja namjera.
Ugledala sam kesten, smeđi, sjajan s išaranim linijama na sebi koji je virio iz svoje zelene bodljikave košuljice. Podignula sam ga. Ispod košuljice, na bodljama bio je proboden puž, zgnječen pod težinom kestena.
Koje su vjerojatnosti da se baš taj puž nađe baš ispod toga drveta u baš tom trenu kad je kesten u svojoj bodljikavoj košuljici padao sa stabla???
Neobična je igra život. Potreban joj je samo trenutak da se nešto stvori, no isto toliko i da nestane.
Onaj tko je izmislio ovu igru dakako je bio virtuoz... I pun obijesti, pomislih.
I ta me misao toliko ponese da poželjeh uživati u svojim malim obijestima, umjesto da kroz svoje trenutke prolazim snuždena i u tuzi...
Danas ću, oh danas... mislila sam... loviti sunčeve zrake što se zavlače između rešetke šahtova i skupljat ću suho žuto lišće... I gledat ću glupavo u izloge i hodati odmjerenim korakom svojim novim gradom... i... zavest ću Anđela pa mu ukrati poljupce i podmuklo mu se smješkati i zadirkivati ga... Hoću... Još kako... I smijat ću se njegovom zelenom Budi na noćnom ormariću i znat ću da sam blesava i da sam dijete, no beskrajno ću uživati u svojim trenutcima... I prošetat ću grobljem i čitati natpise s nadgrobnih spomenika i proći ću pokraj mrtvačnice i pogađati koja je od dama iz Kamelije sastavila koji nadgrobni buket... A znat ću... Đurđica voli raskoš, a Snježana simetriju... Maja se voli igrati s egzotičnim cvijećem... A ja, dok sam bila jedna od njih, voljela sam ruže, plamene ruže... I igrati ću se, jer čudesna je ovo igra, ovaj trenutak... A onda, onda ću sjesti ponovo za tipkovnicu i iz sebe izbaciti novu vrtoglavicu misli...
| < | rujan, 2008 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 |
| 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 |
| 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 |
| 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 |
| 29 | 30 | |||||
Jednoj Ljubavi...
Jednoj Nadi...
Svim Nemirima...
Svakoj borbi s vjetrenjačama...
I svim Izgubljenim Dušama...
O autorici i blogu:
Jeka tisine postoji dugo, pod različitim imenima.
Uz povremene pauze u kojima se odvijao život.
Tekstovi su osobne prirode, promišljanja i samoanalize.
Ovdje vježbam usmjeravanje misli i komunikaciju.
Tu ostavljam svoje osjećaje,
Svoje misli, svoje snove.
Da me manje more
Kad živim svoj normalan život.
----------------------------------
S vremena na vrijeme se uhvatim kako se vraćam ovdje.
Puno mojih priča započelo je baš na ovom mjestu.
Puno ih je i završilo... Baš na ovom mjestu.
Tkale su se nade. Lovili trenutci sreće.
Slavile tuge.
Uglavnom, ovdje sam bilježila svoje tihe vječnosti.
Nekoliko života je prošlo od onda.
Bila sam klinka od šesnaest.
Imala sam snove o savršenoj ljubavi.
I željela sam vidjeti, željela sam znati.
Otkriti i obuhvatiti.
Ne znajući što je zapravo to što tražim.
Dvanaestak godina kasnije...
I dalje želim vidjeti i znati.
Otkriti i obuhvatiti.
Koliko se uporno uvjeravala da se stvari mijenjaju...
Vidjela sam kako lako ljubav nastane i naizgled nestane.
Povremeno sam bježala od nje...
Nešto što nemaš ne možeš ni izgubiti.
Vidjela sam je kako se preobražava.
I shvatila da nikad ne umire.
Ovo nije novi početak.
Ovo je nastavak priče.
Sve dok ne saznam.
Otkrijem i obuhvatim.
Sve ono što su dosad bili samo snovi.
2018.
----------------------------------
----------------------------------
Nisam oduvijek bila to sto sam danas.
Dosta vjerojatno necu biti ni to u buducnosti.
Sad mogu izbrojati 4 razlicite verzije sebe.
Smedjooko dijete koje je sanjalo o zvijezdama i veralo se po drvecu da im bude blize.
Tinejdzericu koja se prvi puta susrece s vlastitom verzijom prokletstva i u koju se tiho uvlaci mrak.
Mladu zenu koja napusta sve zbog ljubavi. I odlazi nekoliko godina kasnije, vraca se svojim korijenima (isto iz ljubavi).
I sebe. Pomalo cinicnu, ali jos uvijek idealisticnu. Lovca na trenutke. Osobu koja uci i poucava.
Ovo je jos uvijek radna verzija. Kad pozbrajam pluseve i minuse, sve u svemu, nije lose.
Napredovala sam. Rusila i gradila.
Dolazila neocekivano i isto tako odlazila.
Cesto pod okriljem noci.
Ovaj blog sadrzi zapise tri od cetiri verzije mene.
Isto sam neocekivano ostavljala zapise i napustala ih.
Puno je prica ostalo neispisano.
Neke od njih nikada necu moci dovrsiti.
Ali doci ce nove price, nova svjetla i nove tame.
I ja cu opet promijeniti oblicje.
2019.
----------------------------------
----------------------------------
Sve price koje sam ikad ispricala bile su price o ljubavi.
Pisem vec 14 godina ovdje. I ovdje postoje zapisi o svim mojim ljubavima.
Zadnjih godina sve manje dijelim detalje.
Cuvam ih za nas kao nesto dragocjeno.
Ali ova ljubav je sveprisutna.
U mojoj srzi. U svakoj mojoj pori.
Zaogrcem se njom svakog jutra kao stitom.
Kad sam bila mladja, vjerovala sam u savrseno.
Shvacam sad da nesto takvo ne postoji.
Postoji niz trenutaka koji dijelimo.
Nizemo poput bisera.
Neki od njih su sjajni, neki mutni i tamni.
Ali su nasi i samo nasi.
Postoji vise vrsta ljubavi.
Dugo me mucila ona romanticna ljubav.
Dok nisam shvatila da ima ljubavi koje je nadilaze.
Preobrazavaju je u nesto drugo.
Univerzalna Ljubav.
Ljubav Stvaranja.
Ona se nikad ne moze prevesti u rijeci, ali je rijeci, a jos vise djela, isijavaju.
Zrace.
Ona cini sve druge vrste ljubavi potpunijima.
Daje im snagu i sjaj.
Nekad je mogu vidjeti. Osjetiti.
Jos je ne mogu pojmiti.
Ali mogu rijecima docaravati njezinu snagu.
I zato nikad necu prestati pisati price o ljubavi.
2020.
----------------------------------
Godinama vec pricam price o znanosti...
O misterijama Svemira. O nastanku elemenata.
O tome od cega se sastoji sve sto poznajemo.
Pricam price o zakonima fizike i kemije.
O velikim ljudima koji su ih otkrili.
O malim ljudima koji su dali doprinos spoznaji.
Godinama vec pricam price o Ljubavi.
O ljubavi izmedju voljenih. Izmedju prijatelja.
U obitelji. I onoj Ljubavi koja sve prozima.
Pricam price djeci. Odraslima. Koji su
U srcu sacuvali cudjenje i ostali djeca.
I sad... Pricat cu price Njoj. Malenoj.
Pricat cu kako je ona dijete zvijezda.
Kako je cudesan ples prirode dao zivot.
Kako u sebi nosi zapis generacija prije nas.
I pricat cu joj price o Ljubavi. Koja sve prozima.
Pricat cu joj kako sam voljela... I da je Ona
I ostat ce... Utjelovljenje sve moje Ljubavi.
2020.
----------------------------------
Ovih dana, koliko god bila u nestabilnom stanju, osjecam Ljubav oko sebe, u cistom i nedirnutom obliku.
Drzi na okupu svaki moj atom.
Dok imam osjecaj da se rusim, bude moj najjaci potporanj.
Prepoznajem je... U davno znanim i novim licima.
U poljupcu. Zagrljaju. Lijepoj rijeci.
U osmijehu mog djeteta.
Ljubav privlaci Ljubav, sve dok ne shvate da su one jedno. Oduvijek bile, Jedno i Nerazdvojno.
Pustam je da me obuhvati. Da osjetim svu njenu snagu i silinu. Djeluje u svakoj mojoj stanici, grlim u sebi sve one daleke svjetove. Obuhvacam i ja nju. Srcem.
Osjecam je. Koncentriram. I potom destiliram u Rijeci.
2021.