Mora da sam se zaklela već tisuću tisuća puta da nikad više neću koristiti tipkovnicu (ni olovku, kemijsku ili bilo što drugo) da izbacujem iz sebe vrtoglavice misli. Ipak, bilo je to, kako vidite, sasvim uzaludno, i štoviše promašeno. Uvijek ću se vratiti, ponovo i ponovo...
Današnja priča ne počinje danas, zapravo počinje jučer, a možda i još prije, prije...
Uređivali smo ono mjesto koje ćemo zvati domom, Anđeo i ja. Ne, nije on znao (ali znam da je slutio) čemu one "besmislene" suze dok smo postavljali onu narančastu sliku sa sutonom i nekim dalekim morem... Nije znao ni kasnije, te iste noći, kad je utonuo u san, dok sam ja istodobno tonula u tjeskobi. To je shvatio tek ujutro, kad me pronašao umornu i nasukanu na tko zna koje grebene negdje... U nekom drugom dalekom, tamnom moru.
Prisilila sam ga jednom da prestane obraćati pažnju na to. Zna da mi je psihička stabilnost u ovom trenu, ne nula, već negativna vrijednost, i zna da ću htjeti smiriti se sama... Kao i uvijek. O depresiji je ionako u ovoj blogosferi previše postova napisano, neću i ja još jedan, ne vidim puno koristi u tome. Nekad me je pisanje moglo izvući... Nekad, više ne.
Neobično... Te iste noći kad je Anđeo sanjao da me izgubio, u meni je nešto ponovno krenulo krivo (Netko je tu valjda krivo spojio poneku žičicu), pad je vjerojatno bio neizbježan.
O vremenu između pada i ponovnog podizanja neću pisati, no željela bih opisati trenutak u kojem se to dogodilo.
Krenula sam u centar mog novog grada, da posudim poneku knjigu, možda me uspije zaokupiti dovoljno da zaboravim...
Drvored divljih kestenova uzdizao se nad mene. Kicoši, pomislih na njihove šare i raskoš kojom su pozdravili prve dane jeseni. Odlučih skupiti poneki kesten da iz njega napravim neki ukras... Ili nešto... ne znam koja je bila točno moja namjera.
Ugledala sam kesten, smeđi, sjajan s išaranim linijama na sebi koji je virio iz svoje zelene bodljikave košuljice. Podignula sam ga. Ispod košuljice, na bodljama bio je proboden puž, zgnječen pod težinom kestena.
Koje su vjerojatnosti da se baš taj puž nađe baš ispod toga drveta u baš tom trenu kad je kesten u svojoj bodljikavoj košuljici padao sa stabla???
Neobična je igra život. Potreban joj je samo trenutak da se nešto stvori, no isto toliko i da nestane.
Onaj tko je izmislio ovu igru dakako je bio virtuoz... I pun obijesti, pomislih.
I ta me misao toliko ponese da poželjeh uživati u svojim malim obijestima, umjesto da kroz svoje trenutke prolazim snuždena i u tuzi...
Danas ću, oh danas... mislila sam... loviti sunčeve zrake što se zavlače između rešetke šahtova i skupljat ću suho žuto lišće... I gledat ću glupavo u izloge i hodati odmjerenim korakom svojim novim gradom... i... zavest ću Anđela pa mu ukrati poljupce i podmuklo mu se smješkati i zadirkivati ga... Hoću... Još kako... I smijat ću se njegovom zelenom Budi na noćnom ormariću i znat ću da sam blesava i da sam dijete, no beskrajno ću uživati u svojim trenutcima... I prošetat ću grobljem i čitati natpise s nadgrobnih spomenika i proći ću pokraj mrtvačnice i pogađati koja je od dama iz Kamelije sastavila koji nadgrobni buket... A znat ću... Đurđica voli raskoš, a Snježana simetriju... Maja se voli igrati s egzotičnim cvijećem... A ja, dok sam bila jedna od njih, voljela sam ruže, plamene ruže... I igrati ću se, jer čudesna je ovo igra, ovaj trenutak... A onda, onda ću sjesti ponovo za tipkovnicu i iz sebe izbaciti novu vrtoglavicu misli...
Post je objavljen 30.09.2008. u 11:59 sati.