Jeka tisine
ponedjeljak, 25.08.2008.
Povratak??? Ne...
U prvoj rečenici ove nove vrtoglavice misli moram naglasiti (samoj sebi) da ovo nije još jedan povratak. Vraćanje na staro suviše umara, otvara one stare borbe s vjetrenjačama, one iste neispisane stranice dnevnika, a vrijeme vratiti ne mogu. Sreća je to ili žalost, ne znam. Ionako bi odabrala one iste puteve, ponovno.
I neću sad pisati o prošlosti ni o onoj minuti prije ove, u kojoj sam još jednom izgubila onu igru u kojoj vječito idem protiv sebe (besmisleno, znam), zapravo i ne želim pisati, ali navika je to, eto, kao i svaka druga i teško se zaboravlja, kažem, baš kao i svaka druga. Jednako sam se teško zabranila sebi prvu jutarnju kavu, jednako teško bih odrekla sebi bilo koji od svojih malih poroka, sve je to tako banalno...
Danima i tjednima u sebi sam smišljala fantastične priče koje bih mogla ispričati, no sve se to izgubilo s novim jutrima. Čitala sam ponekad, sasvim usprkos uvjerenju da nikad ne čitam ono što pišem, svoje prijašnje tekstove, začudilo me strašno što sam to samo radila do sad??? Ne želim povlačiti svoje riječi, ali isto tako... Ne želim se više sama u sebi vrtjeti u krug. Pretjerana sentimentalnost, zatim nešto što me sasvim ponese i oduševi, a zatim me spusti u prazninu koja čuči u meni, provaliju koja postoji oduvijek.
Uvijek sam izbjegavala pisati o tome.
Lakše je zaokupljati se... Bilo čim...
Danas sam plakala. Nisam ni sama znala zašto, tako to i obično bude. Više me to i ne brine.
To što bih trebala biti savršeno sretna sasvim je nebitno.
Imam 18 godina. Zaručena sam za jednog anđela koji me voli beskrajno i kojeg volim toliko da za to ne želim više tražiti riječi. Ponekad me iznenadi onaj trenutak kad samo naslutim što je zapravo to između nas i u što se to razvija. Upravo uređujemo naš novi dom, mali stan, koji će, nadam se, biti topao dom pun ljubavi. Upisala sam željeni fakultet bez polaganja prijemnog ispita (u redu, i ta priča s odabirom fakulteta ima cijeli niz drugih priča iza sebe), sve stvari u životu slažu mi se gotovo savršeno, no ipak me ne mogu izvući iz ove oluje koju sam sama sebi stvorila.
Istina je da često imam osjećaj kao da tonem... Kao da se brišem i gubim... Nestajem.
Uvijek sam svoje tekstove završavala s riječima nade, no ja je u sebi (tko zna zašto) ne pronalazim.
Osjećam samo tu prokletu tugu koju više i ne želim brisati ni skrivati. Rekla sam da se ne mogu više vraćati na staro. Zapravo, mogla bih, ali.... Ne želim...
| < | kolovoz, 2008 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | ||||
| 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 |
| 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 |
| 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 |
| 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | 31 |
Jednoj Ljubavi...
Jednoj Nadi...
Svim Nemirima...
Svakoj borbi s vjetrenjačama...
I svim Izgubljenim Dušama...
O autorici i blogu:
Jeka tisine postoji dugo, pod različitim imenima.
Uz povremene pauze u kojima se odvijao život.
Tekstovi su osobne prirode, promišljanja i samoanalize.
Ovdje vježbam usmjeravanje misli i komunikaciju.
Tu ostavljam svoje osjećaje,
Svoje misli, svoje snove.
Da me manje more
Kad živim svoj normalan život.
----------------------------------
S vremena na vrijeme se uhvatim kako se vraćam ovdje.
Puno mojih priča započelo je baš na ovom mjestu.
Puno ih je i završilo... Baš na ovom mjestu.
Tkale su se nade. Lovili trenutci sreće.
Slavile tuge.
Uglavnom, ovdje sam bilježila svoje tihe vječnosti.
Nekoliko života je prošlo od onda.
Bila sam klinka od šesnaest.
Imala sam snove o savršenoj ljubavi.
I željela sam vidjeti, željela sam znati.
Otkriti i obuhvatiti.
Ne znajući što je zapravo to što tražim.
Dvanaestak godina kasnije...
I dalje želim vidjeti i znati.
Otkriti i obuhvatiti.
Koliko se uporno uvjeravala da se stvari mijenjaju...
Vidjela sam kako lako ljubav nastane i naizgled nestane.
Povremeno sam bježala od nje...
Nešto što nemaš ne možeš ni izgubiti.
Vidjela sam je kako se preobražava.
I shvatila da nikad ne umire.
Ovo nije novi početak.
Ovo je nastavak priče.
Sve dok ne saznam.
Otkrijem i obuhvatim.
Sve ono što su dosad bili samo snovi.
2018.
----------------------------------
----------------------------------
Nisam oduvijek bila to sto sam danas.
Dosta vjerojatno necu biti ni to u buducnosti.
Sad mogu izbrojati 4 razlicite verzije sebe.
Smedjooko dijete koje je sanjalo o zvijezdama i veralo se po drvecu da im bude blize.
Tinejdzericu koja se prvi puta susrece s vlastitom verzijom prokletstva i u koju se tiho uvlaci mrak.
Mladu zenu koja napusta sve zbog ljubavi. I odlazi nekoliko godina kasnije, vraca se svojim korijenima (isto iz ljubavi).
I sebe. Pomalo cinicnu, ali jos uvijek idealisticnu. Lovca na trenutke. Osobu koja uci i poucava.
Ovo je jos uvijek radna verzija. Kad pozbrajam pluseve i minuse, sve u svemu, nije lose.
Napredovala sam. Rusila i gradila.
Dolazila neocekivano i isto tako odlazila.
Cesto pod okriljem noci.
Ovaj blog sadrzi zapise tri od cetiri verzije mene.
Isto sam neocekivano ostavljala zapise i napustala ih.
Puno je prica ostalo neispisano.
Neke od njih nikada necu moci dovrsiti.
Ali doci ce nove price, nova svjetla i nove tame.
I ja cu opet promijeniti oblicje.
2019.
----------------------------------
----------------------------------
Sve price koje sam ikad ispricala bile su price o ljubavi.
Pisem vec 14 godina ovdje. I ovdje postoje zapisi o svim mojim ljubavima.
Zadnjih godina sve manje dijelim detalje.
Cuvam ih za nas kao nesto dragocjeno.
Ali ova ljubav je sveprisutna.
U mojoj srzi. U svakoj mojoj pori.
Zaogrcem se njom svakog jutra kao stitom.
Kad sam bila mladja, vjerovala sam u savrseno.
Shvacam sad da nesto takvo ne postoji.
Postoji niz trenutaka koji dijelimo.
Nizemo poput bisera.
Neki od njih su sjajni, neki mutni i tamni.
Ali su nasi i samo nasi.
Postoji vise vrsta ljubavi.
Dugo me mucila ona romanticna ljubav.
Dok nisam shvatila da ima ljubavi koje je nadilaze.
Preobrazavaju je u nesto drugo.
Univerzalna Ljubav.
Ljubav Stvaranja.
Ona se nikad ne moze prevesti u rijeci, ali je rijeci, a jos vise djela, isijavaju.
Zrace.
Ona cini sve druge vrste ljubavi potpunijima.
Daje im snagu i sjaj.
Nekad je mogu vidjeti. Osjetiti.
Jos je ne mogu pojmiti.
Ali mogu rijecima docaravati njezinu snagu.
I zato nikad necu prestati pisati price o ljubavi.
2020.
----------------------------------
Godinama vec pricam price o znanosti...
O misterijama Svemira. O nastanku elemenata.
O tome od cega se sastoji sve sto poznajemo.
Pricam price o zakonima fizike i kemije.
O velikim ljudima koji su ih otkrili.
O malim ljudima koji su dali doprinos spoznaji.
Godinama vec pricam price o Ljubavi.
O ljubavi izmedju voljenih. Izmedju prijatelja.
U obitelji. I onoj Ljubavi koja sve prozima.
Pricam price djeci. Odraslima. Koji su
U srcu sacuvali cudjenje i ostali djeca.
I sad... Pricat cu price Njoj. Malenoj.
Pricat cu kako je ona dijete zvijezda.
Kako je cudesan ples prirode dao zivot.
Kako u sebi nosi zapis generacija prije nas.
I pricat cu joj price o Ljubavi. Koja sve prozima.
Pricat cu joj kako sam voljela... I da je Ona
I ostat ce... Utjelovljenje sve moje Ljubavi.
2020.
----------------------------------
Ovih dana, koliko god bila u nestabilnom stanju, osjecam Ljubav oko sebe, u cistom i nedirnutom obliku.
Drzi na okupu svaki moj atom.
Dok imam osjecaj da se rusim, bude moj najjaci potporanj.
Prepoznajem je... U davno znanim i novim licima.
U poljupcu. Zagrljaju. Lijepoj rijeci.
U osmijehu mog djeteta.
Ljubav privlaci Ljubav, sve dok ne shvate da su one jedno. Oduvijek bile, Jedno i Nerazdvojno.
Pustam je da me obuhvati. Da osjetim svu njenu snagu i silinu. Djeluje u svakoj mojoj stanici, grlim u sebi sve one daleke svjetove. Obuhvacam i ja nju. Srcem.
Osjecam je. Koncentriram. I potom destiliram u Rijeci.
2021.