U prvoj rečenici ove nove vrtoglavice misli moram naglasiti (samoj sebi) da ovo nije još jedan povratak. Vraćanje na staro suviše umara, otvara one stare borbe s vjetrenjačama, one iste neispisane stranice dnevnika, a vrijeme vratiti ne mogu. Sreća je to ili žalost, ne znam. Ionako bi odabrala one iste puteve, ponovno.
I neću sad pisati o prošlosti ni o onoj minuti prije ove, u kojoj sam još jednom izgubila onu igru u kojoj vječito idem protiv sebe (besmisleno, znam), zapravo i ne želim pisati, ali navika je to, eto, kao i svaka druga i teško se zaboravlja, kažem, baš kao i svaka druga. Jednako sam se teško zabranila sebi prvu jutarnju kavu, jednako teško bih odrekla sebi bilo koji od svojih malih poroka, sve je to tako banalno...
Danima i tjednima u sebi sam smišljala fantastične priče koje bih mogla ispričati, no sve se to izgubilo s novim jutrima. Čitala sam ponekad, sasvim usprkos uvjerenju da nikad ne čitam ono što pišem, svoje prijašnje tekstove, začudilo me strašno što sam to samo radila do sad??? Ne želim povlačiti svoje riječi, ali isto tako... Ne želim se više sama u sebi vrtjeti u krug. Pretjerana sentimentalnost, zatim nešto što me sasvim ponese i oduševi, a zatim me spusti u prazninu koja čuči u meni, provaliju koja postoji oduvijek.
Uvijek sam izbjegavala pisati o tome.
Lakše je zaokupljati se... Bilo čim...
Danas sam plakala. Nisam ni sama znala zašto, tako to i obično bude. Više me to i ne brine.
To što bih trebala biti savršeno sretna sasvim je nebitno.
Imam 18 godina. Zaručena sam za jednog anđela koji me voli beskrajno i kojeg volim toliko da za to ne želim više tražiti riječi. Ponekad me iznenadi onaj trenutak kad samo naslutim što je zapravo to između nas i u što se to razvija. Upravo uređujemo naš novi dom, mali stan, koji će, nadam se, biti topao dom pun ljubavi. Upisala sam željeni fakultet bez polaganja prijemnog ispita (u redu, i ta priča s odabirom fakulteta ima cijeli niz drugih priča iza sebe), sve stvari u životu slažu mi se gotovo savršeno, no ipak me ne mogu izvući iz ove oluje koju sam sama sebi stvorila.
Istina je da često imam osjećaj kao da tonem... Kao da se brišem i gubim... Nestajem.
Uvijek sam svoje tekstove završavala s riječima nade, no ja je u sebi (tko zna zašto) ne pronalazim.
Osjećam samo tu prokletu tugu koju više i ne želim brisati ni skrivati. Rekla sam da se ne mogu više vraćati na staro. Zapravo, mogla bih, ali.... Ne želim...
Post je objavljen 25.08.2008. u 17:25 sati.