Jeka tisine

četvrtak, 20.03.2008.

Pomiriti se???

Vjerojatno će ovo zvučati neobično, ali nijedan svoj tekst zapravo nisam zapravo napisala za svojom tipkovnicom, niti u trenu kad sam držala olovku u ruci... Sve što sam ikad napisala prvo je postojalo u mojoj glavi, riječi su samo čekale tren kad će postati materijalne... Postoje misli koje se uvijek vrte i ponavljaju u meni, postoje priče koje se ispisuju same, i postoje trenutci... U kojima su riječi u meni presnažne da postanu riječi vidljive vanjskom svijetu.
Tako je možda ono što ću sad pokušati prenijeti izgubljeno, već samim pokušajem da to pokušam prenijeti...
Ovoliko dugo me nije bilo ne zato jer nije bilo riječi da ih ispisujem... Ne zato jer nije bilo osjećaja da ih dočaram... Već samo zato jer sam se osjećala preslabom da to učinim.
Ni ovo što sad pokušavam materijalizirati nije pisano ovdje. Ni sad. Pisano je oduvijek i uvijek, negdje, nekad...
Ali ako pokušamo odrediti mjesto i vrijeme kad mi je sinula Misao o Priči, bilo bi to ovog poslijepodneva, dok sam se kupala...
I da, mogu se vratiti u taj Trenutak, jer u njemu upravo sad jesam. Jer u tom trenu vidjela sam sebe, za svojim računalom, s tipkovnicom u rukama i... Bila sam ovdje. Pisala sam... Ispisivala sam Priču koju sam doživjela...
Trenuci Mira u posljednje vrijeme jako su rijetki... Gotovo da se i ne dešavaju... Nekoliko noći ružnih snova i beskonačnog prevrtanja, bez mog Anđela i utješne topline njegova zagrljaja... Na jastuku je ipak ostao miris njegovih poljubaca, jedva zamjetan... Blagi, slatko-gorki miris Čežnje...
Trenuci Mira jako su rijetki, no ipak se događaju... Jedan od njih bio je upravo tada, dok sam ležala u toploj vodi... Zatvorila sam oči. Gdje su nestale sve moje Misli??? Ostala sam potpuno prazna, i svijest mi tad opčara intenzivan osjećaj tjelesnog... Osjećam se lagano, tako lagano, a voda je topla, tako ugodno topla... Prodire mi kroz pore i pomalo imam osjećaj kao da se stapam s njom... Sve napetosti iz mene nestaju, mišići mi se počinju opuštati, i osjećam se mirno poput vode... U dodiru s kožom mjehurići pjene pucketaju, i to je toliko dobar osjećaj... Tonem...
Slušam vlastiti dah, a on usporava, i srce udara sve sporije, čujem njegove otkucaje kako odjekuku kroz vodu...
Sve je mirno, i toplo... Gotovo da u tom jakom osjećaju prestajem osjećati sebe...
U toj toplini ipak osjećam i vrelinu, vrućinu oko moje lijeve ruke... Prsten... Slike u glavi- ona sunčana subota i crkvica kod Trakošćana... Anđeo kleči i postavlja mi pitanje, iako odgovor oduvijek zna...
Anđeo... Naših godinu i pol dana... Toliko trenutaka...
Dan kad smo se upoznali... Njegove oči neodredive boje... Osjećaj onog prvog zagrljaja i poljupca dok smo gledali zalazak sunca nad krovovima i tornjevima Varaždina. Prvi put kad mi je rekao da me voli, nesvjestan, opijen tim novim osjećajem... Prvi rastanak... Prva suza... Magla one noći krajem mjeseca studenog. Mjesečina poput mutnog stakla...
Ljeto... Tuga... Dani kad sam ga pustila da traži svoj put i pritom skoro izgubila sebe??? Dani kad sam pokušala biti nešto drugo, samo zato jer mi se činilo da bih to trebala biti...
Slom. Sivilo. Duga, duga hladnoća... Duge, uzaludne borbe...
I buđenje. Rastrgane i umorne, ranjene, ali žive... Žive, po prvi puta nakon...
Po prvi puta uopće???
Čitava moja povijest, barem ona koju znam bila je povijest uzaludnih borbi. Sve do njega.
I kao čudno, previše okrenuto u svijet mašte, sramežljivo dijete tu su bili ti Nemiri... Dvojstvo u sebi koje nikad nisam uspjela prevladati...
Nekoliko trenutaka koji su mi trajno ostali urezani u sjećanju i na duši... Ona bijela kuća... Svjetla... Vampiri u bijelim kutama... Bol. Prva beskrajna noć u iščekivanju zore...
I sve te slike se vrte i mješaju, čine mozaik... Tako ih je teško pratiti...
I onda ponovo mir i mrak... Toplina vode... Glava mi je u međuvremenu bila klonula i udisala sam pjenu od debelog sloja sapunice koji je bio na vodi... Pucketala je... Okusi i mirisi gorčine??? Je li to od pjene koju sam udahnula ili od sveg onog čega sam se sjetila???
Ali nisam još željela probuditi se... Nisam željela otvoriti oči...
Držala sam ih sklopljene i pokušala ponovo prizvati sve to... Konačno se suočiti...
Ovako jak osjećaj nikad nisam imala, čak ni u meditaciji (nazovimo ovo nekom vrstom moje meditacije). Mantre nikad nisu djelovale na mene, nikad to nisam rekla Anđelu koji je tad bio oduševljen time... Djelovalo je nešto drugo, tek kad bih ih konačno odbacila i usredotočila se na nešto drugo... Na kretanje ili mirovanje... Na osjećaj kretanja ili mirovanja... Na doživljaj kretanja ili mirovanja (ili paradoksalno- njihov spoj- kretanje koje je mirovanje i mirovanje koje je kretanje).
Misao o tome ponovno pokrene lavine asocijacija, naposlijetku i slike... Šarena marama koja je lelujala na prozoru i jedna riječ jedino je što pamtim sa svoje inicijacije. Ništa više.
I ta noć, i noćna mora i prva noć koju sam probdjela uz Anđela...
I razočaranje... Naposlijetku gorčina. Sve više nakupljenih loših osjećaja...
Trenutak u kojem sam prestala kao da je učinio jaz između njega i mene. S obje strane. S moje strane je ostao. Do danas.
Nisam sposobna slijediti put nekog drugog. Nisam... Nisam sposobna biti nešto što nisam... A ja propitkujem. Tražim. Postavljam pitanja koja nisu uvijek ugodna. Često rušim... Borim se s vjetrenjačama i hvatam Nemire...
I ne vjerujem u autoritete... Sve su to samo ljudi, za mene, i poštujem ih kao ljude, ništa drukčije, ni bolje, ni lošije od sebe... Jednostavno ljude. Svaki sa svojom Pričom... Sa svojom Radostima i Tugama... Čudesne... Ali ništa čudesnije od nekog drugog čovjeka...
Sjetila sam se svih tih ljudi sa slika sa njegovih zidova... Nikad nisam shvatila po čemu su posebni (osim činjenice da su jedinstvena, neponovljiva ljudska bića).
Sjetila sam se svih priča o prosvjetljenju.
Otpor. Koliko je moj Anđeo htio biti jedan od njih, Prosvjetljen, toliko sam ja željela biti Prokleta.
I naposlijetku, otpor koji je kulminirao u točci kad sam ga počela odguravati od sebe... Osobu koju sam najviše voljela... I onaj prokleti inat zbog kojega sam prestala osjećati Ljubav. Zbog kojega sam utrnula, gotovo nestala, izblijedila. Usamljenost... Duga, beskrajna samoća...
I povratak...
Povratak natrag...
Otvaranje oči, sad...
I u onom prvom trenu kad sam ponovo počela osjećati Nešto...
Nešto... Nije bilo samo "Nešto"... Bila je to Ljubav. Koja se uspjela izboriti... Koja je bila dovoljno jaka da savlada sve ono što ju je željelo ugušiti...
Borbe su trajale do danas. Možda će se nastaviti, ne znam...
Ali... Po prvi puta do sad... Sasvim sam pomirena s činjenicom da se borim. Da ću se možda zauvijek boriti...
S onim istim, i s nekim novim Nemirima koje Život nosi...
Ipak... Postoji nešto zbog čega se vrijedi boriti... Postoji... Ono što neću ni pokušati opisati...
Zato krećem... U još jednu bornu s Vjetrenjačama. U još jedan pohod na Nespokoj.
S onim istim, starim imenom na stjegovima... Uvijek je bila Ljubav...