Iako imam novi blog, odlučila sam napisati post na ovom, zato što je ovaj blog odredio jedan dio mene kao osobe tamo negdje davno, dok sam se tek počinjala definirati. Ne mislim da sam se nešto specijalno razvila od tad, osim što sam možda počela mrvicu više pažnje pridodavati nekim stvarima kao što je moja budučnost. No u biti, još sam uvjek razmaženo derište i planiram takva ostati sve do zadnjeg trenutka, dakle mog 18.tog rođendana (koji se već opasno približio). Samo sam gledala po starim blogovima i uhvatila me nostalgija za vremenima kad sam išla u osnovnu, i kad je najveći problem bio hoće li nas prof Groza prozvati. Ne mogu reći da moj život saada ima mnogo važnijih briga od toga da se danas nisam baš proslavila na testu iz gospodarstva, ali svakako smatram da sad gledam malo šire na neke stvari. Mange koje sam tada čitala i koje su mi se činile zanimljive sada mi se čine nekako nezrele, ali to ne znači da ih ne volim. Sad kad gledam ove „moje“ prve razrede, čini mi se da sam ja bila mnogo djetinjastija od njih. Mislim, u to doba cigare mi nikad ne bi pale na pamet, a kamoli lokanje vani i dolazak doma pijan u pola 6 ujutro (što je njima normalan dnevni raspored). Ja otvoreno kažem: ja sam dobro dijete i uvijek ću to ostati. Ali u tome je i kvaka: ja sam dijete, i to ne mogu promjeniti. Uvijek će u meni postojati jedan dio djeteta, koliko god još sazrela. Jedan je čovjek rekao da „največi čovjek uvijek ostaje dijete“ i ja se u potpunosti slažem s njim. Eto, ne znam više što reći, jer su bilo kakve teške frazetine koje bi mogla napisati da zvučim „mudro“ i „zrelije“ sasvim nepotrebne.
|