Iako imam novi blog
, odlučila sam napisati post na ovom, zato što je ovaj blog odredio jedan dio mene kao osobe tamo negdje davno
, dok sam se tek počinjala definirati
. Ne mislim da sam se nešto specijalno razvila od tad
, osim što sam možda počela mrvicu više pažnje pridodavati nekim stvarima kao što je moja budučnost
. No u biti, još sam uvjek razmaženo derište
i planiram takva ostati sve do zadnjeg trenutka, dakle mog 18.tog rođendana (koji se već opasno približio
). Samo sam gledala po starim blogovima
i uhvatila me nostalgija za vremenima kad sam išla u osnovnu
, i kad je najveći problem bio hoće li nas prof Groza prozvati
. Ne mogu reći da moj život saada ima mnogo važnijih briga od toga da se danas nisam baš proslavila na testu iz gospodarstva
, ali svakako smatram da sad gledam malo šire na neke stvari
. Mange koje sam tada čitala i koje su mi se činile zanimljive sada mi se čine nekako nezrele
, ali to ne znači da ih ne volim
. Sad kad gledam ove „moje“ prve razrede
, čini mi se da sam ja bila mnogo djetinjastija od njih
. Mislim, u to doba cigare
mi nikad ne bi pale na pamet, a kamoli lokanje vani i dolazak doma pijan u pola 6 ujutro
(što je njima normalan dnevni raspored). Ja otvoreno kažem: ja sam dobro dijete
i uvijek ću to ostati. Ali u tome je i kvaka: ja sam dijete
, i to ne mogu promjeniti. Uvijek će u meni postojati jedan dio djeteta
, koliko god još sazrela. Jedan je čovjek rekao da „največi čovjek uvijek ostaje dijete
“ i ja se u potpunosti slažem s njim
. Eto, ne znam više što reći, jer su bilo kakve teške frazetine
koje bi mogla napisati da zvučim „mudro“ i „zrelije“ sasvim nepotrebne
.

Post je objavljen 08.02.2011. u 19:32 sati.