Support main, BTW

E ljudi. Pocinje skola.NEEEEEEEEEEEEEEEEEEEEEE! Katastrofa nad katastrofama! Ne mogu vjerovati s kojim sam kretenima zapela! Zapravo kretenusama, ali dobro je sto one ne idu sa mnom u razred. Ali ide onaj Sotonin izaslanik! To mi je prakticki isto kao da idem sa Sandrom u razred! Strasno! Ja bi se premjestila u gimnaziju! Tamo su bar ljudi koje poznam i koji su se htjeli-ne htjeli navikli na mene! Ovdje ce me sad mrzit od pocetka! Samo mi ti treba! Inace, jucer sam se srela sa starim razredom. Dobro, njegovom zenskom populacijom. I Brkijem. A sto ce, on jadan zapeo s nama curama. Iznenadila sam se kako smo se brzo slozile. Ipak se poznajemo od 1. razreda. A sad nas dosta ode na drugu stranu. Megy je vec otisla u Slavonski Brod i bas i ne konektira s nekim. Kika, Ina i Brki odu u Zagreb. Kazu da ce dolazit svakog vikenda. Mozda i dodu prvih mjesec dana, ali ce uskoro zaboraviti nas ostale. Petra i Emily idu u gimnaziju s ostatkom pametnih ucenika. A Ivona, Duka i Antonija idu na Viktorovac i necemo se vidjet cak ni u busu. I opet ja ostajem sama. A sta ces. Sad moram ici, moj stari se dere po kuci i nije dobre volje. Ajde, do citanja.

Evo mene, opet ja pisem post! Ne znam sto mi je... Valjda su tako na mene utjecali dogadaji... Jucer su Viroviticani gostovali kod nas pa smo u glazbi imali neki domjenak... Ja osobno nisam ni razgovarala s nikim iz Virovitice. Muvala sam se okolo s ostalim „pomlatkom“. Ja sam medu njima jos i najstarija, a ipak izgledam najmlade. Pa, nista se posebno nije dogodilo osim kad smo ostali Antonija, Fran i ja i kad je Komes rekao da cemo Antonija i ja za 2 godine rezat zile zbog Frana i na plocicama krvlju pisat njegovo ime. Doooobro... Danas sam saznala da se Kika vratila jos 22.gog! A meni je receno da ce doc 26.og! Pa, ona uskoro bjezi u Zagreb u svoju skolu. Violetic je opet na moru i opsjeda me porukama. A i Đuka je jucer vidjela Anu sa njenim dragim pa me i ona malo raspisala. To u kombinaciji sa slaganjem 15m drva izazvalo je strahovitu bol mom prstu. Evo, vise mi se ne da pisat. Polako se rastavljam i od Play Stationa. Jos malo pa skola, pa sam se morala malo i flaute uhvatit. I jos nesto: Kika mi je rekla da se Coric osiso kao na blagu irokezu i da je probusio uho. Vidjela sam ga u prolazu i bas i ne izgleda tako, ali sto se moze. Idem ja sad, ne da mi se vise pisat, a moram i blogove obic... Pa, do citanja!

Mali podsjetnik na moju opsjednutost...

I evo mene. Napokon sam se odlucila malo svratit... Moji parensi jos uvijek size zato sto idem na internet, a antivirusni je crko. Inace, u mom se zivotu ne dogada nista posebno. Danas sam se eto sjetila otici u knjiznicu i vratiti knjige. Cak mi i nije puno naplatila zakasninu. Isla sam s Anom (naravno, a s ki drugim). Idemo mi parkom, kad nas neka zenska zaustavi i pocne tamo nes ispitivat o buducnosti i o tome kako ce svijet biti bolji zato sto ce ga Bog promjenit. Ana je skoro umrla od smijeha, a meni je samo malo falilo da pocnem trijadu o tome kako ce ova Zemlja propasti zbog nuklearnog oruzija, nestasice nafte ili pomankanja ciste vode. Ja to poboljsanje sigurno necu dozivit jer ce me cim umrem vjerojatno sutnut u pakao i tamo cu robijat do vjecnosti. Nebi se ni cudila da me i iz pakla izbace. Lako moguce... Uglavnom, pa sta ti ljudi misle da smo mi? Budale? Mene je cak pitala znam li sto je BIBLIJA... Ne, ne, nikad cula za Bibliju, a sad sam imala krizmu... Sto ima glupih ljudi. Dobra vijest (za mene) je da mi se igrica ipak nije obrisala! To! Bar malo srece u ovom otuznom svijetu... A sta je danas bilo Blanki... Tja... Kakav peh... Da se meni tako nesto dogodilo, sigurno bi vristala od bijesa... Pa, trebala bi ja sad polako i krenut... Citamo se... Mozda....

Hej, evo mene. Ko da me i nema. Zapravo mi je i bolje. Malo. Nisam pisala u zadnje vrijeme zatosto smo od utorka imali probe za jucerasnji nastup u Virovitici. Bilo je relativno dobro, osim cinjenice da meni nitko nije rekao da ponesem note odmah poslije marseva (kako tipicno da ja AMA BAS NISTA ne znam). Sva sreca sto je Nikolina imala iste... Moram rec i da sad moram „pazit“ sta pisem zato sto su neki ljudi (kahlj, Komes, kahlj) iz limene glazbe skuzili da imam blog. E, samo mi jos to treba. Danas je moja pojava ubijena u pojam do kraja. Danas me izdao moj voljeni Play Station. Ne samo da mi je obrisano 83% igrice, nego mi vise NISTA ne radi! Zasto, zasto, ZASTO????!!! Pa bar sam Play Station voljela! Eto, ne znam sta da vise pisem. Ionako ovo AMA BAS NIKOGA ne zanima. Shrvana sam.

Ovo je Crashov pobjednicki ples koji nikad vise necu vidjeti...

I dalje ne znam tko sam, samo znam da mi glazba donekle pomaze. Cak nemam volje ni za smajlice. Oni su me prije uvijek veselili. Donekle. Osjecam se tako izopceno. Pogotovo otkako sam otisla na Petrinjcicu i ljudi koji me nisu znali su mislili da imam 11-12 godina. Pa sta ja uopce imam radit u srednjoj skoli? Tamo cu samo ispast budala. Vjerojatno veca nego u osnovnoj. Ali bar znam sta me nikad nece iznevjeriti: Play Station i televizor. Sada samo dane provodim u njihovom drustvu. Kad nikom drugom nisam po volji. Ma, i dalje se srecem s Anom, ali to nije vise isto. Nista vise nije isto. Bar u glazbu jos vjerujem. I u Hrvatsku, naravno. Jedna pjesma mi je ostala u najboljem sjecanju iz 8. razreda i vjerojatno cijelog skolovanja. I uz tu pjesmu prva osoba koje se sjetim je Ines (ona je pravi strastveni navijac). Pa, od mog zivota nije vise nista ni ostalo. Samo uspomene... Neke gorke, neke slatke (gorkih ima vise), ali ipak uspomene...

I napokon sam to spoznala.zapravo, u dubini duse sam to uvijek znala, ali sam uvijek mislila da se to moze promjeniti. Jucerasnji koncert Gorana Karana i danasnji razgovor s Anom doveli su me da konacno zakljucim: ja sam nula. Ja sam jeddno ogromno ruzno bice koje samo smeta na ovom svijetu. I ljudi s kojima sam se nazovi druzila to su cinili samo iz sazaljenja ili dosade. Nitko me do sad nije postivao kao osobu koja zaista jesam. Nikome do sada nije stalo do mene kao osobe, nego samo kao do sredstva ili stvari koja se treba iskoristiti da ne propadne. Ustvari, ne znam zasto ovo pisem. Kao da je vas upoce briga za mene. Sigurno ovo citate iz dosade ili zato sto ja citam vase blogove. Mislim, ustvari sam oduvjek znala da je tako. Ljudi su se nadamnom zgrazali ili me se cak i bojali zbog moje grube i neprivlacne vanjstine. Nitko se nije potrudio naci unutarnju mene ispod svog tog sala. Mislim, zar sam drugo i mogla ocekivati na ovom svijetu? Nitko ne voli buntovnike, pogotovo one koji jos uvijek traze u sto da vjeruju i protiv cega da se bore. Prije sam vjerovala da bi trebala priskrbiti barem malo ponosa ovoj generaciji koja kulturoloski i psihicki propada. Mislila sam da cu svojim mozgom ili glasom pomoci da ovaj svijet ne bude toliko sranje nego da nesto konacno krene nabolje. Sad shvacam da je u ovih proteklih 8 godina Sandro imao pravo. Ja sam nula i takva cu i ostati. Na kraju cu, koliko god moj trud i znanje bude veliko, biti sretna ako nadem posao cistacice WC-a u nekoj provinciji. U ovom postu nema nicega. Nema smajlica, slika glazbe... On je jednostavno prazan. Jer sad kad sam konacno spoznala da sam nitko i nista, izgubila sam vjeru u sve u sto sam vjerovala. Nikad vise nista nece biti isto. Osim mozda glazbe. Ona je uvijek nadahnjivala ljude da ucine velika djela. Bojim se da je za mene ipak prekasno i da me ona nece vise nadahnuti. Jer ipak sam ja nula i sumnjam da cu se vise ikad u zivotu dalje od nule pomaknuti...