I dalje ne znam tko sam, samo znam da mi glazba donekle pomaze. Cak nemam volje ni za smajlice. Oni su me prije uvijek veselili. Donekle. Osjecam se tako izopceno. Pogotovo otkako sam otisla na Petrinjcicu i ljudi koji me nisu znali su mislili da imam 11-12 godina. Pa sta ja uopce imam radit u srednjoj skoli? Tamo cu samo ispast budala. Vjerojatno veca nego u osnovnoj. Ali bar znam sta me nikad nece iznevjeriti: Play Station i televizor. Sada samo dane provodim u njihovom drustvu. Kad nikom drugom nisam po volji. Ma, i dalje se srecem s Anom, ali to nije vise isto. Nista vise nije isto. Bar u glazbu jos vjerujem. I u Hrvatsku, naravno. Jedna pjesma mi je ostala u najboljem sjecanju iz 8. razreda i vjerojatno cijelog skolovanja. I uz tu pjesmu prva osoba koje se sjetim je Ines (ona je pravi strastveni navijac). Pa, od mog zivota nije vise nista ni ostalo. Samo uspomene... Neke gorke, neke slatke (gorkih ima vise), ali ipak uspomene...
| Samo je jedno - Co... |