japan za japance

utorak, 14.11.2006.

Ponedjeljak 13. i japanske priče o odanosti

Dakle, kao što je Shin-chan dobro primjetio, blog mi je u prosjeku imao obiteljskih 30-50 posjeta dnevno i onda je japansko šišanje privuklo pozornost osobi zvanoj dream i eto mene na 401 posjetu u samo jednom danu. Na svu sreću, danas je palo na 100. Kako u privatnom životu baš nisam okružen blogerima (čak su malo anti-blogerski nastrojeni) na moj pokušaj da se pohvalim sa naglom "popularnošću" dobivao sam odgovore: "Jel' to dobro?" Iskreno rečeno, dva mjeseca ranije, i ja bi odgovorio sličnom ironijom. Ali eto, danas sam "ponosni bloger".

Nego, evo i nečega zbog čega ovaj blog i postoji.
Dakle, ono što svi u Europi znamo, japance krasi fanatična odanost. Dvije najpoznatije (točnije, jedine dvije koje su dospjele do mene ) su priča o psu zvanom Hachiko i priča o 47 ronina.

Priča o psu zvanom Hachiko
Hachiko je pas iz porodice Akita koja je jedna, ako ne i jedina, japanska pseća porodica. Točnije, porodica pasa. Dakle, Hachiko je imao svog vlasnika, profesora poljoprivrede pod imenom Eisaburo Ueno kojeg je svako jutro pratio od kuće do vlaka (JR Shibuya stanica) i svako veče od stanice do kuće. Tu ništa ne bi bilo čudno da pas to nije nastavio raditi i nakon što mu je gospodar umro. I to 11 godina. Naravno, veća je vjerojatnost da se vraćao po štapiće yakitori-ja (pileći ražnjići) koje su mu prolaznici davali nego po svog preminulog gospodara, ali neovisno o tome, Hachiko je postao nacionalni junak i danas njegov kip predstavlja jedno od omiljenih nalazišta japanske mlađarije kad idu u shopping u Shibuya-u.
Slike Hachiko-a možete naći u mini-albumu iz moje zadnje posjete Shibuya-i.

Priča o 47 ronina
Određeni gospodin Asano bio je faca u svoje vrijeme i imao je odred samuraja. Na žalost, nije bio baš strpljiva i popustljiva osoba i stanoviti gospodin Kira ga je malo naživcirao. Gospon' Asano je tad izvukao mač (katanu) i skoro ubio gospon'a Kiru. Na sudu je samo rekao da mu je žao što ga nije ubio. Kako je u to doba bilo protuzakonito napasti nekoga iz ljutnje, gospodin Asano bio je osuđen na seppuku nama poznatiji kao hara-kiri. Tim danom njegovih 47 samuraja postalo je 47 ronina (samuraji bez gazde). Nakon kratkotrajnih svađa oko toga što će dalje, došli su do dogovora da će osvetiti svog gospodara. Kako je njihova meta, gospodin Kira očekivao tako nešto, značajno je pojačao svoju obranu. Vidjevši to, ronini su oružje i oklope sakrili na skrovito mjesto i razišli se. Neki su se vratili svojim ženama, neki su se preselili u bordele. Osam mjeseci kasnije, Kira je uvidio da ronini nemaju namjeru osvećivati svog gospodara i počeo je živjeti ležernije. Ronini su se tada okupili i napali Kirin posjed. Kao i u filmovima, samo jedan ronin je poginuo dok je većina Kirine garde završila u grobu. Predvodnik ronina dao je Kiri mogućnost da izvrši seppuku, ali nakon što nije dobio odgovor, odrezao mu je glavu istim nožem kojim se njegov gospodar Asano ubio. Glavu su odnijeli na Asanov grob. Kako su tim činom opravdali očekivanja od istinskih samuraja, vlada nije znala kako da postupi. Na kraju je ipak prevladao stav da se red mora očuvati i 46 preživjelih samuraja osuđeno je na smrt izvođenjem seppuku-a. Sahranji su u hramu Sengakuji pored svog gospodara Asana. Nekoliko slika iz hrama možete vidjeti u priloženom albumu.
Također postoji neprovjerena priča da je vođu ronina, za vrijeme dok je pijan teturao od bordela do bordela, susreo jedan samuraj i pljunuo ga rekavši mu da je sramota za samuraje. Legenda kaže da je, nakon što su ronini osvetili svog gospodara i izvršili seppuku, isti taj samuraj došao na njihov grob i, kao pokušaj da se iskupi za svoju uvredu, također izvršio seppuku.
U novije vrijeme, raspadom bubble ekonomije u Japanu, zabilježeno je i nekoliko slučajeva seppuku-a pored brojnih samoubojstava skakanjem sa zgrada/mostova/nadvožnjaka i sličnih mjesta. Nacija s ugrađenim fanatičnim osjećajem odgovornosti i odanosti teško je prihvatila prijelaz sa modela "jedan posao za cijeli život" na moderni zapadnjački ritam čestog mijenjanja posla. Iako su u najgorem trenutku imali stopu nezaposlenosti od svega 5.4% (trenutno je 4% i smatraju to kao problem - 1980. stopa nezaposlenosti bila je nevjerojatnih 2%), imali su daleko najveći broj samoubojstava kao rezultat nezaposlenosti i brige za budućnost. Kako se kod nas stopa nezaposlenosti vrti oko 15-20% (u ovisnosti o definiciji radne sposobnosti i ubrojivosti rada na crno) meni se čini da smo se, po japanskim mjerilima, mi svi trebali ubiti već davno.
Šalu na stranu, meni je ovo još jedan minus japanske fanatičnosti. Premda je opao, broj samoubojstava u Japanu i dalje predstavlja problem.
Ovdje molim iskusnije poznavatelje japanskih prilika da komentarima opovrgnu/potvrde/prošire moje viđenje ovog problema čisto da ne bi ispalo da širim dezinformacije.
Evo ga, nisam planirao, ali završi ovaj post u politici, ekonomiji i depresivnim problemima općenito zato ajmo svi sad ispočetka pročitati o "ćukcu" Hachiko-u pa da se malo razveselimo.

I za kraj, svega nekoliko slika. Šta ćete, ulijenio sam se.

nedjelja, 12.11.2006.

Naslovnica...

Ideš!!! Izašao sam na naslovnici www.blog.hr. Točnije, izašla sam na naslovnici. Iz nekog razloga me proglasiše ženom.

Evo, samo sam htio podjelit veselje s vama. Još ću na opći užas svoje bivše profesorice hrvatskog (ne bi me začudilo da držim rekord u broju nepročitanih lektira) postati postati poznati bloger. Šala mala...

subota, 11.11.2006.

Ovaj put nema slika, ali ima filmova...

... doduše nisu moje produkcije, ali prikazuju ono što vam želim prenijeti. Dakle, na povratku s posla sam već nekoliko puta vidio ljude kako "idu" u garažu po auto. Posjetitelji neupućeni u domete japanske tehnologije sada će se zapitati pa zašto je ovo "idu" pod navodnicima. E, pa zato što ne idu ljudi po auto, već auto ide ljudima. Vjerovao sam da ovako nešto postoji, ali nisam znao da je gotovo svako parkiralište u Tokiju ovakvo.
Dakle, u praksi, u Japanu postoje dva stila parkiranja.
- češći - Link
- rjeđi - Link
S tim da je ovaj rjeđi stil stvarno rijedak.

Neovisno o parkiranju, danas je padala kiša pa mi se nije puno hodalo po gradu tako da sam se danas samo otišao ošišati i prošetao po Akihabara-i da još malo bacim oko na elektroniku. Ali nije elektronika glavna tema ove priče, već šišanje. Vjerovali ili ne, o ovom se frizerskom salonu uči na Harvard Business School-u. Dakle, frizerski salon se zove QB House i, između ostalih, krase ga sljedeća obilježja:
- na ulasku imate semafor (zeleno - barem jedan frizer je slobodan, žuto - čekanje oko 5 minuta, crveno - čekanje veće od 15 minuta) - ovo je postignuto senzorima na svakom sjedalu za šišanje i na svakoj stolici u čekaonici
- kad uđete, prvo plaćate šišanje, ali ne frizeru, niti blagajnici, već na automatu kupite kartu - šišanje košta 1000 Yen-a (cca 50 kn dok prosječno šišanje ovdje košta oko 150-200 kn) i automat prima samo novčanice od 1000 Yen-a
- šišanje - krasi ih moto "naš proizvod nije frizura već ušteda vremena i novca" (šišanje u pravilu traje do 10 minuta)
- nakon šišanja nekim "usisavačem" pokupe sve male dlačice iz kose tako da ne ostane niti jedna "nepričvršćena" dlačica na vama
I sad, šta je tu tako super da bi se o tome pričalo na Harvard Business School-u. Pa sljedeća činjenica: prosječno šišanje u Tokiju košta 3000 Yena i traje cca sat vremena (uključuje obavezno ispiranje kose nakon šišanja) što, dakle, generira prihod od 3000 Yena po satu dok kod QB House-a, šišanje košta 1000 Yena, traje 10 minuta i generira prihod od 6000 Yena po satu. Osnivač firme kaže da mu je prisjelo plaćanje visoke cijene šišanja i da mu je sva ta procedura ispiranja kose i svih ostalih radnji išla na živce pa je pokušao osmisliti frizerski salon gdje bi frizeri cijelo svoje radno vrijeme šišali ljude, a ne meli, naplaćivali, prali kosu i sl. I tako je 1996. godine osnovao prvi frizerski salon QB House. 2002. broj salona narastao je na 200, tijekom te godine ošišali su 3.5 milijuna ljudi i generirali prihod veći od 100 milijuna kuna. I sve zato što su mu je bilo preskupo plaćati 150 kuna za šišanje.
Odlična mi je ta ekonomija, ali ovaj frizeraj nije ni blizu najzanimljivijoj pojavi za koju sam čuo u zadnje vrijeme, a kako se čini, nije samo meni zanimljiva jer je ove godine za tu pojavu Muhammad Yunus dobio Nobelovu nagradu za mir. Meni je velika stvar da ekonomist dobije Nobelovu nagradu za mir. Jedino gore bi bilo da ju neki odvjetnik dobije. Šalu na stranu, čovjek je stvarno super. Evo link za one koji žele znati više: Link jer mi se ne da i mikrokredite prepričavati ovdje na blogu.

Eto, kao što naslov kaže, danas nema slika, ali mislim da post neće biti dosadan ni sam za sebe.

srijeda, 08.11.2006.

Nedjelja

Hodajući po dućanima dva dana ranije, bio sam razočaran što u niti jednom shopping centru nema odjela sa sportskom opremom. Jednostavno mi je to bilo nevjerojatno. Kako sam bio siguran da moraju imati dućane barem sa nogometnom i baseball opremom, ukucao sam u Google "tokyo shopping sports" i na prvoj ponuđenoj stranici pisalo je Ochanomizu. Sjeo sam na vlak, odvezao se tamo i imao sam šta i vidjeti. Dakle, došao sam u grad sporta. Ulica sa 20-30 sportskih dućana od koji svaki ima 6-8 katova. :) Japanci stvarno ne znaju za umjerenost. Sve mora biti ekstremno. Osim ljudi, oni svi moraju biti isti. Katastrofa.
Na žalost, fotoaparat sam taj dan zaboravio ponijeti, ali vidjevši jednu stvar nisam mogao odoliti pa sam uslikao s mobitelom:

From Japan - 13 Za...

Dakle, japancima nitko nije rekao da je hrvatskom skijaškom savezu pola sponzora otkazalo suradnju pa oni i dalje prodaju prošlogodišnje skijaško odijelo naše reprezentacije.

Nadam se da su ova tri posta u jednom danu dovoljna da nadoknadim duži period neaktivnosti.

Kud ja...

... tu i svi japanci.
Dakle, za vrijeme produženog vikenda, a posebno srednji od tri dana, najbolje je ostati u stanu.
Razlog zašto najbolje opisuje naš (mi smo: kolega U Zemlji Izlazećeg Sunca, Najdraža Mu Žena i ja) subotnji izlet u Hakone. Tako je očaravajuć bio, da su njih dvoje odlučili otići i u nedjelju u nadi da neće cijeli dan provesti čekajući u redu.
Dakle, ukratko:
07:30 - Izlazim iz stana i krećem na stanicu Hamamatsucho
08:30 - Vlak iz Shinjuku-a kreće za Odawaru
10:10 - Stižem u Odawaru i nalazim se s tada još entuzijastičnim društvom
10:20 - Stižemo u Hakone-Yumoto i stajemo u prvi red
10:35 - Ulazimo u mali vlakić za Gora-u
11:15 - Poslagani kao sardine u konzervi stižemo u Gora-u i stajemo u drugi red za drugi vlakić koji nas vozi nekud uzbrdo
11:45 - Ulazimo u vlakić u kojem nije takva gužva i vozimo se 5 minuta
11:50 - Stajemo u treći red za žičaru
12:30 - Ulazimo u žičaru i vozimo se kroz oblake
12:40 - Stižemo negdje u po ničega (tako nam se činilo) i stajemo u četvrti red za autobus koji zamjenjuje dio žičare koji je pod remontom
13:30 - Ulazimo u autobus i vozimo se prema prvoj stvari koju smo htjeli vidjeti
13:40 - Stižemo na jezero i shvaćamo da smo prošli mjesto do kojeg smo htjeli doći
13:50 - Ukrcavamo se na neki gusarski brod i plovimo na drugu stranu jezera
14:05 - Stižemo na drugu stranu i šetamo do Motohakone-a
14:30 - Stižemo u Motohakone (kraj obilaska)
Zaključak: Šta smo vidjeli? Milijardu japanaca. Šta smo radili: Stajali smo u redu. Užas!
Da ne bi to sve tako završilo, put nazad mi je trajao oko 3 sata i dobar dio toga sam morao stajati u vlaku.
I nakon što sam ušao u stan, čujem se s kolegom preko Skype-a i on kaže da njih dvoje planiraju sutra opet jer i dalje vjeruju da ima stvari vrijednih gledanja samo da nismo imali sreće s odabirom ture i dana.
Sa njihovih sutrašnjih slika vidi se da ima jako lijepih stvari, ali meni su ona 3 sata u povratku zgorčala cijeli put. Čak mi je više prisjelo to putovanje od svog stajanja u redu koje smo odstajali taj dan. Jedina stvar koja me je razveselila je bio natpis na vagonu koji sam ugledao nakon sat i po vožnje: Samo za žene (7:30-9:30).

From Japan - 13 Za...

Eto, manji dio iz prvog dana i dobar dio slika iz drugog dana:

Prošli petak

Evo ga, napokon sam dočekao i trenutak inspiracije u kombinaciji s slobodnih pol sata da opišem što li sam to (ne)zanimljivoga radio prošli vikend.
Prošli petak je bio praznik, točnije Dan kulture. Tako neobičan praznik za naše pojmove bacio me u kratko istraživanje japanskih praznika. Evo, prenosim vam većinu:
- Nova godina
- Dan punoljetnosti
- Dan osnutka
- Proljetni ekvinocij
- Dan prirode
- Dan Ustava
- Dan djece
- Dan oceana
- Dan poštovanja prema starijima
- Jesenski ekvinocij
- Dan zdravlja i sporta
- Dan kulture
- Dan rada
- Carev rođendan
Dosta mi je zanimljiva činjenica da su japanci odlučili slaviti djecu, punoljetnost, starije, zdravlje, sport, kulturu, rad, prirodu, ocean i takve stvari, dok mi slavimo vjerske i praznike proizašle iz ratova. Imamo 6 vjerskih praznika i 4 vezana uz državu i ratove.
Nego, da proslavim Dan kulture, ja sam bacio na kulturni shopping.
Iako nisam ništa kupio, uslikao sam par slika pa evo:

ponedjeljak, 06.11.2006.

Isprika

Samo da se na brzinu ispričam svim upornim posjetiteljima ovog bloga na ovako dugoj neaktivnosti. Svečano obećajem da će do petka napisati izvještaj o prošlom vikendu.

<	studeni, 2006					>
P	U	S	Č	P	S	N
		1	2	3	4	5
6	7	8	9	10	11	12
13	14	15	16	17	18	19
20	21	22	23	24	25	26
27	28	29	30

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv