Evanđelje po Luciferu

Možda ste primijetili napiese u medijima prošloga tjedna o bordelu ("salonu za masažu"), koji je otkriven u Rijeci. Osobito je zabavno i privlačno to, što je vlasnik snimao svoje mušterije na djelu sa svojim djelatnicama; ne da bi ucjenjivao mušterije, nego žene koje su za njega radile. Među njima je jedna 42-godišnjakinja, koja inače vodi uredan bračni život. Sada su međim snimke došle u ruke policije. Mene osobito zabavljaju naslovi Bila sam seksualna robinja okrutnog makroa i Posjetitelji Ištvanovog bordela sada strepe od vlastitih žena.

Što me navodi na opasku o tome, kako se može stvarno, ako se hoće, gotovo potpuno iskorijeniti prostituciju.

Recept je jednostavan: kažnjavati one koji usluge koriste, a ne one, koje/koji ih nude. Švedsta je to uspješn provela.

Zamislite: Policija zatekne muškarca na djelu s kurvom (dobro, nađe se i drugih kombinacija, ali princip je isti), napiše mu prijavu i on ode na sud, ne mora biti kazneno, neka je prekršajno: dobije reciomo mjesec dana zatvora (bez mogućnosti zamjene novčanom kaznom), plus se njegovo ime i slika o njegovom trošku objavi u lokalnim novinama, a supruzi pošalje posebno pismo.

Pa da ga vidimo idući put! Kurvu ne treba ni kažnjavati, ionako će izgubiti mušterije.

Samo, naravno, zakone i dalje donose većinom dobrostojeći muškarci, kojima nije u interesu da se ta lijepa pojava stvarno iskorijeni. A i dobrostojeće žene si povremeno mogu prpriuštiti ponekog slatkog dečka; emancipacija, ne?

Tabaju se u Libanonu, opet, da je milina. Mnoge duše za mene , na sivim stranama. Ljudima mlađim od 50 izgleda nezamisliov d je Libanon nekada bio mjesto mira i ugodnog odmora, nešto kao danas hrvatski Jadran, francuska azorna obala ili Tunis. Bio je Libanon tada mirno, napredno, tolerantno mjesto; i baš zato smetao je Silama Zla, tj. mojim ljudima. I razbili smo ga pošteno. Pa pustili da se malo pridigne, pa sada sve ponavljamo!

Ah, lijepo je imati takva dugotrajna igrališta! Ove šorke na Zapadnom Balkanu bile su fine, ali prekratko je trajalo.

Slavi se 11 godina oslobođenja. Odnosno, pjeni se nekakva Vlada nekakve RSK iz Beograda, 11 godina agresije, okupacije i genocida u Repu7blici Srpskoj Krajini. Cijede, opet, jad i žuč, jer su ostali jebena stranka u ratu, koji su sami započeli.

Srbi su započeli 20. stoljeće tako, što su u samo šest godina (1912-1918) bili pobjedici u tri rata. Pa je mala, zaostala, provincijska Srbija (nešto kao danas Moldova) postala prava imperija. I onda im manija veličina udarila u glavu. i posve poludjeli. Pa su na kraju završili 20.stoljeće porazom u tri rata 1991-1999. (ne računajući Sloveniju). Ali još nisu izvukli pouku. Moji ljudi!

A danas u Zornjaku o temi o kojoj pisah neki dan, i o tome kako neki Srbi nisu sretni što Hrvatska postoji, piše moj dobar prijatelj don Živko. Pa se pita, nevino okicama žmirkajući: Fina je to demagoška metoda, tobože samo pitanja postavljam. Međutim, kao đavolji odvjetnik koji protiv đavola istupa, mirno mogu reći: da! Ispad nekoliko pijanaca opasniji je. Zato, jer je čin fizičkog nasilja. Nakon prvog kamena, još ima vremena da se stane na kraj razularenom nasilju, kakvo danas pustoši Libanon.