jadro linija
nedjelja, 28.07.2019.
Stoj di jesi(2)
Za muža sam u statusu boginje. Za oca nebeski anđeo. Kćeri kažu da sam najbolja mama na svijetu. A prijatelji da sam odanost, povjerenje i rame.
Svjesna sam da ovo nije podrazumijevanje. Ovo je dostatno za biti lebdeća radost.
Ponekad sam višeslojna, ali me toleriraju. Često prezahtjevna u kriterijima. Ekstremna u odgovornostima.
Prihvaćaju.
Slijede me.
Ili kaskaju.
Po njihovim pogledima znam: takvom me prihvaćaju.
Ne kriju da me vole bezgranično i bezuvjetno
Mi se u podrazumijevanju davanja i pružanja kompenziramo.
Samo u ponekom danu, u kojem se dignem na lijevu nogu, krivo zbrajam.
Pa mislim da dajem više.
Ljudski je prihvatit i vlastitu slabost. Pogledat je u oči. I posramit se.
Svi moji, volim vas cijelim svojim bićem.
Stoj di jesi
U životu se stalno na nešto navikavam. Zato jer moram. I zato jer sam u kompromisu.
Moram popit tabletu za tlak. Tu nema dileme. U pitanju je odgovornost za vlastito zdravlje.
Ali isto tako se navikavam da otac stalno ostavlja čačkalice gdje god stigne. Da se vadi na prostatu, pa mu higijena izmiče. Jer mu voda, navodno, škodi.
Navikavam se da je muž vladar daljinskog. Štapiće za uši drži zataknute iza uha. Pa oni ispadnu. A ja ih kupim. Jer metenje dnevnog nije u njegovom opisu podijeljenih poslova.
Navikavam se na buku, jer televizor huči do krajnjih granica. A meni pita bešumnost.
Navikavam se na podrazumijevanje drugih da im pružam sebe van svojih granica. Jer ja to uvijek radim bespoštedno. Bez prigovora.
Ali se isto, u ove sitne noćne sate, pitam je li i podrazumijevanje navika?
I mada mi se odgovor ne sviđa, čini mi se prekasno za radikalizam.
Kad si u temeljnim postavkama blag, nadogradnja ne može biti ekstremna.
Nastavljam uhodanom šprancom.
subota, 27.07.2019.
Jedna borbena
Dokle smo spremni ići kad nam voda dođe do grla? Kad nahrupi udar s bilo koje životne strane.
Kad je stanje nalagalo znala sam se dobrano nagutavati.
Bivat svojevoljno poražena zbog neumijeća ratovanja.
Imati Pirove pobjede.
Ali i dobivene ratove.
Prvotna neiskustva su bila podložak za dalje lekcije.
Pa se retorika s vremenom dovela do savršenstva.
Stav do pravog garda.
Borbena spremnost izoštrena do zavidne razine.
A srčanost do neupitnosti i nepokolebljivosti.
Tako je plaha djevojčica odrasla u jakost i samosvjesnost.
Možda ne stoji ona "od trnja do zvijezda."
Ali dodirujem zvijezde. I nebeski svod.
Svaku noć. I svaki dan.
Slobodna u duhu i umu biti svoja.
Osim kad tako nije.
petak, 26.07.2019.
Kauboj Đimi
"Prolazi sve, sve osim sjećanja", davno je pjevao Đimi.
Iz tog vremena, u dvoru smo igrali na laštik, na zogu, grupa traži grupu, graničara i štošta još. Nesvjesni prolaznosti. Još manje stihova pjesme.
Nama djeci se ona svela na haiku rugalicu: kauboj Đimi, iz dupeta mu dimi.
Postojala je samo igra.
I život je bio igra.
Tek godinama poslije sve se pretvorilo u igrokaz.
Na lica su se počele navlačit sjene. Odrastali smo. Postajali smo svjesni ograničenih mogućnosti roditeljske potpore. Da slijede naše ambicije. Pa smo se prilagođavali. Da ih ne povrijedimo. Ali i da se ne predamo.
Snovi su se urušavali, a život je postajao pragmatičan.
Brže snalaženje unutar tih gabarita značilo je biti sretniji. Sporije prihvaćanje patetiku vlastitog života. Koja je mnoge dobrano obilježila.
A kada smo prestali rasti počeli smo bivati dio svijeta odraslih.
I svakodnevno ispisivati stranice vlastite knjige života.
Danas su me pukla sjećanja.
I njihova golemost.
Znači li to da mi je život bio bogat i ispunjen? Ili da starim?
Vjerojatno oboje.
Svakako, privilegija.
četvrtak, 25.07.2019.
Život u nadi
Nado draga, okončala sam jednu fazu pisanja.
Sad me tjera druga.
Možda je ista.
Ali je drugačije percipiram.
Ili ja nisam ona ista?
Možda samu sebe ja nadrasla.
Ili se skudrila u vlastitoj nutrini tražeći novu sebe?
Nado, postoji li život bez tebe?
Bez stremljenja u želji da se stvari i odnosi okončaju dobro.
Bez nakane svega svjesnog, podsvjesnog i nadsvjesnog u nama
koje želi dobar ishod.
Bez žrtava.
Osobne povrijeđenosti.
Trpljenja i patnje.
Nadam se da će djeca bit dobro.
Da će ih služit zdravlje, osobni životi i posao.
Da ćemo se On i ja i dalje uspješno tolerirat.
Uz padove rasti.
Usponima se radovat.
Nadam se da će prijatelji to ostat doživotno.
Da me neka bolest neće pokolebat
u svemu što sam gradila decenijama.
Želeći biti jaka žena.
Koja se poštuje.
I zavrjeđuje poštovanje drugih.
.
Da će me se djeca, jednom, sjećat s ponosom.
U želji da sam jakost ugradila i u njih.
Nado, pitam te opet,
postoji li život bez tebe?
I ako da, kakav li je?
Je li jadan i bezdušan?
Prazan i okončan?
Je li to nihilizam i ravnodušnost?
Nado, ne napuštaj me.
Želim suživot s tobom.
Do kraja ove razine.
I u vječnosti, ako se može.
Vodi me u mislima, djelima, riječima.
Afirmacijom.
Plivanjem.
Nikako potonućem.
Disanjem.
Ne gušenjem.
Vodi me poniznosti, ne poniženju.
Hrabrosti i ustrajnosti.
Sokoli me.
Danas, sutra, zauvijek.
Želim svijetliti.
Ne mračiti.
Samo s tobom, nado, to mogu.
S tobom, vrlino svih vrlina.
Kraljice poticaja, mudrosti i živog života.
Vlastiti izbor
Postoje opcije raznih pravaca kretanja u životu.
Krenemo puzeći.
Onda nas vode.
Pa mi vodamo sami sebe.
Opet puzeći, pognuto, uspravno, nadmeno, bahato, ponizno, skrušeno i sa mali milijun mogućih opcija.
Koje uglavnom odabiremo vlastitom voljom.
Odgovorni i suodgovorni.
Neodgovorni i nepromišljeni.
Ja sam, kad mi je otpustilo ruku vodstva,svjesno probrala nemjerljivo bogatstvo uspravnog hoda,izravnog pogleda u oči, rječitost po sistem popu pop, bobu bob i odlučila biti svoja.
Osim, kad rijetko nisam svoja.
Linija mog života je ubrzano pravocrtno gibanje.
A ubrzanje je određeno jačinom, pravcem i smjerom životnog kovitlaca.
Batrgam se i nedam se.
Imati jaku osobnost ne podrazumijeva se.
Ona se bilda svake sekunde životnog ciklusa.
Pitanje je osobnog izbora.
Izabrah.
I tako živim!
