jadro linija
četvrtak, 25.07.2019.
Život u nadi
Nado draga, okončala sam jednu fazu pisanja.
Sad me tjera druga.
Možda je ista.
Ali je drugačije percipiram.
Ili ja nisam ona ista?
Možda samu sebe ja nadrasla.
Ili se skudrila u vlastitoj nutrini tražeći novu sebe?
Nado, postoji li život bez tebe?
Bez stremljenja u želji da se stvari i odnosi okončaju dobro.
Bez nakane svega svjesnog, podsvjesnog i nadsvjesnog u nama
koje želi dobar ishod.
Bez žrtava.
Osobne povrijeđenosti.
Trpljenja i patnje.
Nadam se da će djeca bit dobro.
Da će ih služit zdravlje, osobni životi i posao.
Da ćemo se On i ja i dalje uspješno tolerirat.
Uz padove rasti.
Usponima se radovat.
Nadam se da će prijatelji to ostat doživotno.
Da me neka bolest neće pokolebat
u svemu što sam gradila decenijama.
Želeći biti jaka žena.
Koja se poštuje.
I zavrjeđuje poštovanje drugih.
.
Da će me se djeca, jednom, sjećat s ponosom.
U želji da sam jakost ugradila i u njih.
Nado, pitam te opet,
postoji li život bez tebe?
I ako da, kakav li je?
Je li jadan i bezdušan?
Prazan i okončan?
Je li to nihilizam i ravnodušnost?
Nado, ne napuštaj me.
Želim suživot s tobom.
Do kraja ove razine.
I u vječnosti, ako se može.
Vodi me u mislima, djelima, riječima.
Afirmacijom.
Plivanjem.
Nikako potonućem.
Disanjem.
Ne gušenjem.
Vodi me poniznosti, ne poniženju.
Hrabrosti i ustrajnosti.
Sokoli me.
Danas, sutra, zauvijek.
Želim svijetliti.
Ne mračiti.
Samo s tobom, nado, to mogu.
S tobom, vrlino svih vrlina.
Kraljice poticaja, mudrosti i živog života.
