"Prolazi sve, sve osim sjećanja", davno je pjevao Đimi.
Iz tog vremena, u dvoru smo igrali na laštik, na zogu, grupa traži grupu, graničara i štošta još. Nesvjesni prolaznosti. Još manje stihova pjesme.
Nama djeci se ona svela na haiku rugalicu: kauboj Đimi, iz dupeta mu dimi.
Postojala je samo igra.
I život je bio igra.
Tek godinama poslije sve se pretvorilo u igrokaz.
Na lica su se počele navlačit sjene. Odrastali smo. Postajali smo svjesni ograničenih mogućnosti roditeljske potpore. Da slijede naše ambicije. Pa smo se prilagođavali. Da ih ne povrijedimo. Ali i da se ne predamo.
Snovi su se urušavali, a život je postajao pragmatičan.
Brže snalaženje unutar tih gabarita značilo je biti sretniji. Sporije prihvaćanje patetiku vlastitog života. Koja je mnoge dobrano obilježila.
A kada smo prestali rasti počeli smo bivati dio svijeta odraslih.
I svakodnevno ispisivati stranice vlastite knjige života.
Danas su me pukla sjećanja.
I njihova golemost.
Znači li to da mi je život bio bogat i ispunjen? Ili da starim?
Vjerojatno oboje.
Svakako, privilegija.
Post je objavljen 26.07.2019. u 23:00 sati.