|
Kada jednom hladni dani prestanu I sjednem kraj sunca U staru stolicu svoga života Željeti ću samo jedno Da je svaki tren imao smisla I svaki osmjeh je imao lice A svaka suza svoje ime Sada, dok je taj dan još daleko Koračam prašnjavom cestom U probušenim cipelama Umornim od dugih koraka I preskakanja noći Ali moje noge ne posustaju Grabe dalje i nose me sa sobom I ja ih ne pitam kuda me vode Samo ih puštam da traže svoj put I dovedu nas do mirne rijeke Kojoj ne znam ime Ali postoji zbog mene I operem svoje lice Od prašine puta U vodi koja diše I pronadjem svoje oči U ogledalu njene dubine |