...life is a joke...shit happens...

...e jebo me pas ako sam mislio da je ovo moguće i da ću ovo doživjeti...opet...taman čovjek pomisli, kako ga više ništa u životu ne može iznenaditi, kad li ono, desi se upravo suprotno... jest, istina je da ga nisam mrzio, ali je isto tako istina da ga nisam ni volio (priznajem, nije ni sad drugačije) jer kako moš volit nekog ko se krivi poput ranjenog vepra, dok ti u 05 ujutro, samo u potkošulji, na minus 34 (ooooooo da-da...na sasvim ugodna celzijeva 34 minusa) duboko zamišljen trčiš u krug, nadajući se da nećeš bar još ovaj put, prijeći u jedno od onih agregatnih stanja u kojima do sada nisi bio...trčiš, a uopće ne osjećaš nožne prste, ali zato osjećaš minuse koji lete oko ušiju dok omanji pingvini kao pokošeni padaju u nesvijest od polarne hladnoće i ostaju nepomično ležati na smrznutom snijegu...za to vrijeme se iz tridesetak precizno raspoređenih zvučnjaka središtem pećke patrijaršije ore razigrani zvuci dugmetare koju tek povremeno nadjača njegov topao i milozvučan glas...neću neću dijamante suvo zlato brilijante ni safire nit rubineeeeeee...a onda ja...samo kući da pusti meeeeeeeee...

...postoje razno-razni marketinški i promidžbeni materijali, postoje pokušaji i ideje od kojih poneke čak graniče ili jednostavno odišu s onom prostom i čistom genijalnošću...genijalnošću s kojom se samo rijetki rađaju...genijalnošću koja se ne može naučiti niti u jednoj školi pa tako niti u onoj najvećoj i najtežoj...životnoj...no nije nužno učiti je jer to je ionako mission impossible, ali je svakako od velike koristi onome koji je uspije prepoznati...postoje čitave studije o tome, postoje ljudi koji osmišljavaju metode i načine kojima bi nas privukli ili barem na tren ukrali (čitaj: skrenuli na sebe) malo naše pozornosti...pozornosti nas sitne buranije, nas običnih smrtnika, jer danas je ipak najvažnije da u ovom šporkom moru u kojem doslovno pluta sve i svašta, ne potoneš, da plivaš brže od ostalih ili jednostavno (ako već nisi genijalac, a imaš dovoljno sreće i malo mozga) zaobiđeš zamke i konkurenciju pa na svoj jedinstven i osebujan način privučeš pozornost mogućih, potencijalnih potrošača i naravno da u svim tim igrama, cilj nerijetko opravdava sredstva...valjda je tako razmišljao jedan od onih pivara kada je došao na ideju o sintezi...sintezi Halida i Crvene jabuke, uvjeren da će ta sinteza polučiti dobre rezultate...e sad, tu opet dolazimo do iznenađenja, ali izgleda da sam u cijeloj priči iznenađen jedino ja...ok. kužim i mislim si...Crvena jabuka još i može proći, ali Halid...

...stajao sam ispred dvorane s čašom pive u ruci i dubokim uvjerenjem kako unutra ima maksimalno tisuću i pol do dvije iljade obožavatelja Crvene jabuke i tek poneki Halidov fan... naravno da drugačije nije niti moglo biti jer koga god da sam tih dana sreo i onako, baj d vej upitao...ideš li u petak na Halida...svi bi mahom isto odgovarali, kako možda i nebi bilo loše pogledati Crvenu jabuku, a Halida gotovo da niko nije ni spomenuo...ušavši u dvoranu, ostao sam paf...unutra je već bilo oko 6 tisuća duša što je za ovo podneblje zaista nevjerojatan broj, čak bi rekao da takvo nešto pomalo graniči s naučnom fantastikom...jasno je meni da Halid bez beda može napuniti Arenu, kako onu u Zagrebu, tako i onu u Splitu, čak i dva dana za redom ako treba, ma nije njemu problem niti napuniti Dvoranu Mladosti na Trsatu, ali Višnjik...e Višnjik je ipak nešto drugo, pogotovo ako uzmemo u ubzir da Halid u svojoj tridesetogodišnjoj karijeri (tridesetogodišnjoj, ako ne računamo onih 5-6 godina pjevanja po kafanama) nikada nije pjevao u Zadru...nikad do sad...

...bend koji postoji već više od 25 godina (doduše, uz povremene pauze)...bend koji je snimio 12 studijskih i 3 koncertna albuma...bend koji je izdao i nekoliko kompilacijskih albuma...bend koji je odradio mnogobrojne turneje i kroz koji je prošlo i ostavilo traga dvadesetak vrsnih glazbenika...bend koji je izbacio nekoliko hitova od koji su neki postali pravi evergrini...e pa taj je bend ponovo dočekao da nekome bude predgrupa...znam, sad će netko reći da to nije istina i da je jabuka nastupila prva samo zato da bi nabrijala atmosferu, ali...ma sve je to goli pištolj, dovoljno je bilo da se na stejđ popne Halid pa da sise polete zrakom...

...Žeru sam zadnji put vidio u Sisku prije nekih 8-9 godina i to nažalost, na sprovodu moga ujaka...bio je to još jedan od onih groznih jesenjih dana, tmuran i hladan, cijelo vrijeme je padala kiša, ona hladna i teška kiša...stajali smo u blatu pognutih glava i šutjeli...sjećam se da sam se tada zapitao, kakvo li će vrijeme biti kada mene budu spuštali...znam da svima nama, prije ili kasnije ta misao prođe kroz glavu, no nisam to želio reći, zapravo sam htio reći da se Žera od tada i nije baš previše promijenio osim što je nabacio poneku kilu, ustvari glava mu se zaokružila, ali je neovisno o tome zurka i dalje ostala ista, nepromijenjena...koncert je otvorio u svojevrsnom bosansko-dalmatinskom štihu i to s pismom...da nije ljubavi...što je zvučalo kao da Zmago Jelinčič pjeva...Bitola moj roden kraj, jas te sakam za tebe peam... seveda, na slovenščini...

...a kada je Jabuka odradila prvu četvrtinu koncerta i kada je Žera najvio Halida, dvorana je eksplodirala...moram priznati kako nisam mogao niti zamisliti da će njih desetak, tih halidovih fanova (koliko ih je "službeno" došlo na koncert, jer bože moj, ostali su došli gledati i slušati Crvenu jabuku) proizvesti toliko decibela...zapravo, dok nije izašao Halid, nisam ni znao koliko u dvorani ima ljudi, točnije žena i naravno, opet sam ostao iznenađen...izgleda, samo ja...a onda je krenulo i to sve u stilu legende, a mi vrlo dobro znamo ko je jedina živuća legenda na ovim prostorima i ko na svojim koncertima najmanje pjeva jer za tim stvarno nema potrebe... nema kod njega...ajmo ruke u zrak...idemo zapad...da čujem istok...ajmo cure...ajmo dečki malo jače...a sad svi zajedno...ajmoooo, da vidim noge u zraku...jel' bilo dobro...jel' bilo dobroooooooo...i ništa od toga na njegovim koncertima nema, čovjek samo zabaci glavu unazad, digne ruke u zrak, a cijela dvorana zapjeva u isti glas, kao da ispred njih stoji Houdini osobno...i dok ufurana publika, bačena u trans pjeva umjesto njega, on može slobodno za to vrijeme otić na pivu, neće niko ni skužiti da ga nema...e sad, ja sam mislio da to može samo legenda, sve dok nisam vidio Halida...of course, surprise...izađe Halid, digne ruke, a svi ko jedan...a gdje si sada da s tobom zapjevaaaaaam...jebote, gledam oko sebe, delirij, svi na nogama, svi pjevaju, svi znaju riječi, svi osim mene...i nje...da i ona ja bila sa mnom...

...kakva je razlika između ovoga i onoga Halida...pa baš i nema nekakve velike razlike, osim što je ovaj potonji shavtio da (ako već želi biti i ostati na vrhu) svakako mora nešto mijenjati ili barem ubaciti nešto novo u svoj repertoar kako bi ga osvježio i time zadržao stare, a kupio nove fanove..zapravo, samo je trebalo kliknuti na refresh...a ovaj novi Halid je izabrao upravo to i u svoje pjesme ubrizgao sasvim pristojnu količinu popa s malo većom dozom sevdaha i čini se da je pogodio omjer za taj koktel jer je od klasičnog narodnjaka mutirao u nešto (za neke od nas) potpuno novo...nije to više bio onaj Halid s početka priče...ovaj novi je snimio i nekoliko dueta, a jedan od zadnjih je ako se ne varam, upravo onaj s Crvenom jabukom koji je snimljen na podlozi od Queena...you don't fool me...i kojeg iz samo njima znanog razloga nisu izveli na koncertu, a posebno upečatljiv je duet s Bebekom...da zna zora...koji mom dragom prijatelju Pribi gotovo uvijek napravi nered...no nisu to više oni narodnjaci vulgaris, niti klasične sevdalinke, a još manje pop izvedbe, već je to nešto u čemu je on drugačiji od ostalih...trenutno mi ne pada na pamet niti jedan pjevač za kojeg bi mogao reći...e ovaj je isti Halid...ili barem...ovaj je sličan Halidu...a kad malo bolje razmislim, možda to i nije do Halida, možda smo se mi samo zaželjeli narodnjaka pa sad tražimo nekakav izgovor ili nekakvo opravdanje, nekakvu alternativu, a Halid nam je tu najbliži, on je na toj granici i zato je najjednostavnije prihvatiti njega kao takvog...kao pjevača sevdalinki...

...nakon Halida na stejđ se ponovo uzverala Crvena jabuka, ali ovaj put, valjda dopingirani pivom, u originalnijem i puno opuštenijem izdanju...bacila je sve niz rijeku...ne, nije jabuka ništa bacala, to se samo pjesma tako zove i ako ništa drugo, to ih je izvuklo iako već odavno znamo da je najlakše tuđim kurcem gloginje mlatit...koncert, koji je trajao gotovo puna 4 sata nakon svoje druge dionice zatvara Halid i još po jednom (na zahtjev publike) s neskrivenim zadovoljstvom izvodi...čardak i prvi poljubac...sveukupna ocjena (uzimajući u obzir da je ovo bio tek prvi u nizu koncerata sa ove turneje) je negdje između 4 i 4 i pol (naravno mjereno od 1 do 10)...kvaliteta baš i nije bila na nekoj razini, ali jebo kvalitetu kad je dernek...

...sjeo sam pored jukebox-a i naručio Žuju...ima li u ovom džuboksu nešto od Halida...zapitah konobaricu...na žalost nema...tužno odgovori pa nastavi s određenom dozom ljutnje u glasu ...da se mene pita, u džuboksu bi bio samo Halid i niko drugi...a jesi li bila na koncertu... pogledah je ispod oka, pomalo sumnjičavo...naravno da sam bila i to u prvom redu...reče pa zastane i na tren se zamisli...spucala ju je nekakva sjeta...gledao sam je dok je brisala šank i skužio da uopće nije tu već da se na neku foru ipak uspjela vratiti u prvi red...razmišljao sam o tom dok sam izlazio iz kafića i ubrao kako je ona zapravo prva osoba koja mi je rekla da je bila na halidovom koncertu, a ne koncertu Crvene jabuke i da joj je bilo mrak...a ostali...ma koga god da sam kasnije pitao, odgovor bi uglavnom bio isti...išao bi i ja na Halida, ali nisam imao s kim...nije problem skužiti, kako je ljude zapravo sram pričati o tome, većina ne želi imati nikakve veze s narodnjacima, ne žele biti stigmatizirani, ne žele da neko na ulici upre prstom u njih i kaže...evo, ovaj sluša narodnjake...ovaj je bio na Halidu...niko neće zapamtiti da si išao na koncerte Leta 3...Majki...Boba Dylana...Carlosa Santane, ali će svi znati da si bio na Halidu i da voliš narodnjake...ono smeće, Woody Harrelson bi to objasnio na svoj način...u životu možeš sagraditi sto mostova i popušiti jedan kurac i nitko te neće znati kao graditelja mostova već kao pušača kurca...