Začarana
Ulazila je žustro
noseći sa sobom iskrenost
kao dio onoga što mora postojati
za sve ratnike današnjice
Na njenom licu su se zrcalili moji pogledi
upijajući nadu
koju je uvijek nosila na usnama
tako prirodno
bolje od najljepšeg ruža
po kojim druge kriju laž
Pokretima je rezala neugodu
Pričala je zvonko
a kada nisam htio čuti
tišinom bi me ukorila
Tražila je širinu mog zagrljaja
i nesvesno sam pružao ruke
puštajući kroz prste pjesak boli
smijući se nespretno
žuđenom neredu olakšanja
Ostavljala bi me isprepleteneg
njenim sitnim vezom pod ranama
znajući da ožiljci bole
bez obzira na silan trud
Na odlasku bi joj
oni dovoljno hrabri da pogledaju
primjetili tugu u zelenim očima
Pati li samo zbog mene
ili zbog svih koje će još začarati?
|