Pripetavanje
I čemu da sad u sitne sate dijelim s vama misao
kako se ponekad sve svede na to
da se neke teme jednostavno moraju utišati.
Tko smo i što smo i zašto smo tu?
Da vjerujemo?
Da živimo?
Da se uvijek i iznova divimo
kako je rješenje svega u nutrini
i sposobnosti da vjerujemo
iako smo slabi i željni dokazivanja
i poštede od svakog napora?
Zar ljepota ne može biti samo moja i za mene?
Zar se samo ja ne mogu ponositi
svojim viđenjem stvari,poimanjem svijeta?
Moram li tražiti potvrdu drugih?
Ne moram.
Svjesna sam sreće i u svojoj tuzi i u svom problemu
jer znam da mogu živjeti potpuna
u životu bez klicanja mase
koja se ionako brzo ponese
nekim drugim dnevnim problemom.
****** *****
@Rikki
A kako ja prepoznajem taj mirniji život?
Lako.
Bila,vidila,spoznala,prepoznala,
putem ga izgubila.
Život je to,
ljudska slabost je u zaboravu,
ma ne toliko u zaboravu
koliko u nenamjernom i nesvjesnom
blijeđenju utisaka.
Skromnost,opuštenost,optimizam...
A gdje su tu osjećaj nemoći,ljutnja,razočaranost?
Nadam se da su nestali u poniznosti i prihvaćanju
jer život je tako lijep
kada si ga bez razloga ne kompliciramo.
Ma čovik ne bi bija čovik kad ga čagod ne bi smetalo.
Zato su stari govorili:
Kad ti je sve dobro,stavi kamen u postolu.
Bolje grintat zbog kamena nego pravit muku di netriba.
Odo stavit stine u obe papuče.
***********
@ivannaa
Postelja me gleda,
a meni se ne da
zato ranim jutrom
stižem do nje trkom
cili svit ustaje
na misec ne laje
ka ja ovdi bena
tek prid zoru snena.
Budite mi zdravo
ja u krevet pravo
s ovih stopa drito
da riješimo i to.
|
