Ja i umor
Mnogo puta sam ovih dana izgovorila kako sam umorna.Tu izjavu sam počela koristiti kao izliku i gdje se ne bi trebala izgovarati,bar ne sa 35 godina života.
Umorna od posla,umorna od čekanja u redovima,umorna od ponavljanja istih stvari djeci koja se zaigraju baš prije spavanja,umorna od susjedovog renoviranja stana po ko zna koji put,umorna od laži izgovorenih od nekad bliskih ljudi,umorna od ogovaranja ne baš tako dobrih poznanika,umorna od prigovaranja na sve i svašta,umorna od lažnih obećanja,umorna od brisanja prašine koja izvire više i ne znam od kuda,umorana od nepravde koju svakodnevno doživljavam,umorna od nezaslužene protekcije nekih privilegiranih ljudi,umorna od mobinga na poslu,umorna od umora,umorna u snovima,umorna čak i kad se probudim.
Prečesto mi prođe kroz glavu misao kako to više nije normalno i da tako više ne mogu funkcionirati.Tada odradim jednu poštenu turu spavanja,ali na kraju se ne odmorim nego me i to spavanje umori.
I opet sam na početku.Umorna.
Neki meni dragi ljudi rekli su mi da je ovaj današnji tempo života iscrpljujući i da mladi prije ili kasnije osjete svu težinu kroničnog umora.Ne budi mi teško,pokušala sam realno sagledati svoju svakodnevnicu i uočiti sve potencijalno iscrpljujuče momente koji bi se makar malo mogli razrijediti u tjednom rasporedu.Tim slijedom odrekla sam se nepotrebnog gledanja televizije jer jednom sam negdje pročitala da je zdraviji sat spavanja nego sat gledanja nekvalitetnog tv programa.
Još jedna veoma važna stvar koja mi je pomogla da se malo manje umaram je svjesna odluka da odlaskom na posao biram kako se neću nervirati niti se dozvoliti isprovocirati.Svoju smjenu odrađujem sa što manje stresa i uvijek namjerno izbjegavam konflikte.Ponekad me to košta slušanja opaske kako nije potrebno dozvoljavati da me se iskorištava,ali još uvijek mi je lakše nešto napraviti nego se raspravljati.I tako sam sa posla počela dolaziti fizički umornija ali sasvim dobre volje i otvorena za razgovor o kućnim dogodovštinama.
Jednom mjesečno svi mi dođemo u situciju da moramo otići platiti neki račun ili obaviti kakvu drugu papirnatu obvezu koja zahtijeva malo duži boravak među nervoznim ljudima.Iako bi čovjek u prvi mah pomislio da je tu najveći dio problema u stajanju na nogama,kod mene vam nije tako.Ako zanemarimo razne miomirise koji se šire iz daha i jakni ljudi oko vas,još iritantnije mi je kada ispred/iza sebe imate neko čangrizavo zanovijetalo koje za sve ima svoj osebujni komentar i naprosto vas siluje stavovima koji vam nisu prihvatljivi ni u najomraženijim varijantama ljudskog umnog sivila.Ako vam pri džepu nije ni jedna pomodna spravica kojom ćete zaokupiti svoje receptore sluha,jedina vam je nada umna gimnastika i trening živaca.Umor od čekanja u redovima vremenom sam svela na najmanju moguću mjeru,mada moram priznati da mi se povremeno ipak dogodi da me se dirne u živac i da ne ostajem ravnodušna.
Naravno da nisam ravnodušna ni na susjedovo opetovano bušenje po stanu u čudne ure i na čudnim mjestima.Da budem iskrena po pitanju ove stvari,nije isključeno da se u ovom težem podnošenju remećenja kućnog reda ne nalazi i doza ljubomore.Zar je moj susjed išta kriv što ja ne mogu promijeniti svoju kuhinju ili namještaj u dnevnom boravku,što ne mogu kupiti ni jednu kvalitetniju umjetničku sliku ili promijeniti svu rasvijetu u stanu?Naravno da nije kriv.Zato susjede moj,lupaj i radi kad god te volja jer možda jednog dana i ja sebi priuštim radove po stanu.Do tada će samo moja djeca baš u vrijeme kada se treba spremati u krevet započeti nogometni dvoboj u hodniku,ili će se naganjati okolo naokolo po stanu tko je brži;i ma šta ja njima govorila,uporno ponavljaju radnje od kojih sam instant živčana.
Nepisano pravilo kod mene je da baš u ovako instant živac trenutku zazvoni telefon i da sa druge strane žice tj.bežične veze slušam po ko zna koji put glupe izlike za još gluplje postupke koji vode u nebulozne pozicije osobu koja me po ko zna koji put izvešćuje kako će drugi put sve biti drugačije,kako je ovaj put nešto naučila,samo da se ovaj put malo sredi........I onda samu sebe uhvatim da pokušavajući opravdati postupke dotične osobe počinjem nabrajati i pretresati neke tuđe pozicije i probleme koji me se ni malo ne bi trebali ticati.Odjednom se pretvaram u čangrizavu babu kojoj sve smeta,pogledavam po stanu tražeći izliku da što prije okončam razgovor koji ide smjerom loše struje.Šta mislite koliko puta u ovakvim situacijama završim sa krpom za prašinu u jednoj a telefonom u drugoj ruci?Uvijek.
Iako si uspijevam zaposliti ruke većim djelom dana,moje misli ponekad idu trista s mista ali smjerom koji baš i nije uobičajen.Ja sam vam od onih koji kasno pale ali kad planu,teško se gase.Možda bi se čovjek ponadao da sam se vremenom cijepila od nepravde i da su mi godine iskustva navukle veo kroz koji ne bi trebala baš sve vidjeti,ali ko za inat babarogama ja još uvijek predobro percipiram nezasluženu protekciju probranih ljudi našeg društva i vremena.Uz dužno poštovanje zaslužnicime koji su po pravilu samozatajno neprimjetni,oni glasni nezaslužnici po pravilu sve do jednoga lagodno i bezbrižno koračaju i preko mog bića...i nije ih briga.Kad se samo prisjetim koliko sam svoje životne energije potrošila u osuđivanje i prigovaranje na takve ljude,dođe mi da si napravim harakiri ili makar lobotomiju.Ali ne ide to tako lako,umor je učinio svoje i sada sam na nekom čudnom stupnju kada si samo dozvolim komentar da bi bilo bolje da i ja imam nekog svog koji bi mi mogao pomoći kao što takvi pomažu svojima.I to je sve.
Uljuljana u svoj novousvojeni stav o privilegiranim nezaslužnicima dogodi mi se da zaspem,dogodi se i da sanjam.Snovi me tada tako umore da umor koji osjećam dovoljna je poruka moje podsvijesti da se sa stavovoma i uvjerenjima ne treba poigravati niti ih iskušavati u neprimjerenoj količini.I sretna sam zbog te spoznaje.Ipak ima dobrote na svijetu.Ja nikako ne mogu biti jedina osoba na ovom svijetu koja se ne miri sa izvrnutim vrijednostima.To je jednostavno nemoguće.
Ničija ne svijetli do zore,kolo sreće se okreće,ne dao Bog imati pa neimati,sve se u životu plaća,Božo ne plaća svaki dan-kad plati,plati s kamatama...Svaka od ovih misli pomaže lakše preživjeti uredovno vrijeme kao i ostatak koji bi trebao se zvati život a zove se preživljavanje.Ovo su moderna vremena pa bih ja sad trebala spomenuti mobing na poslu,maltretiranje u susjedstvu,zlostavljanje u kući,narušavanje privatnosti....O tim stvarima sada stvarno ne želim razmišljati.Pomalo sam umorna od svih tih naziva i svrstavanja u kategorije.
Na kraju krajeva,u ovom mom umoru ima i nečega dobroga-ne trošim svoje rezerve na stvari koje ne mogu promijeniti.
Samo povremeno se pobunim ali bura koja se podigne oko takvih stvari vrlo brzo stiša,ostavljajući u meni neku svježinu i prozračnost za one male važne stvari u životu koje moj život čine smislenim i lijepim.
I kada sam najumornija za njih ću se još potruditi i umoriti.
|
