Bilo bi u redu napisati nesto malo duze, a da nije glupo, da se radi o necemu zanimljivom, da nema veze sa mnom. Ali ne mogu bez sebe pa eto..
Facebook.
Najveca droga ikad.
Nakon cetiri godine svakodnevnog gubljenja vremena na tu predobru stvar mogu se pohvaliti da sam vec cetvrti dan cista. Prelose zvuci. Nakon toliko bivanja na fejsu u glavi mi je da i s fejsom i bez njega trosim puno vremena na nista. Nista ne radim ni sad ni kad sam imala fejs, ali onda mozda bolje da ga ponovo aktiviram i bar sam nekako korisna. Nisam, znam. Ne mogu vjerovati kako mi je pojeo mozak. Na televiziji Mate Bulic. Pa bolje bit na fejsu nego slusat (ili gledat) (ili oboje) Matu Bulica. Nije da imam nesto protiv gospodina, ali jedostavno mi je njegova glazba prenespecificna, a i nije bas moj tip. I ove dvije vazda-misteriozne plesacice na ili u Nad lipom 35, 36, koji vec... Da sam na fejsu saznala bih mozda je li nekome od ljudi koje znam cijeli zivot, ali se na ulici jedva pozdravimo, rođendan, sto bas netko sada slusa ili ne znam sto.
Ne.
Nema fejsa do daljnjega.

Pozdrav od fejsbuk ovisnice.
-Hi, I'm Almarita.
-Hi Almarita!!
-I'm clean for four days.
-Good for you! *clap* *clap*


Lajk :D

Da sam saznala ranije, koliko je dobrih ljudi jos uvijek moglo biti tu...
Pa prodala bi dusu, kupila polje i sadila konoplju!

Run from the cure - dokumentarac

Službena stranica

Nesto malo o svakodnevici.
Izlazim iz stana, zakljucavam i provjeravam je li zakljucan. To sam morala uvrstiti u svoju svakodnevicu nakon sto mi se dogodilo da tri dana nisam bila u stanu i kada sam se vratila sam se zacudila sto ne mogu otkljucati stan shvativsi da ga uopce nisam zakljucala. Nekako me nije iznenadilo to sto je, kada sam usla, laptop, televizija i sve bilo na istom mjestu kao i kada sam izasla iz stana.
U hodniku, kao i obicno, ustajali, odvratni miris koji se pomijesao s mirisom danasnjeg rucka mojih susjeda. Pozovem svoj, najsporiji i najsmrdljiviji lift na svijetu te pola minute moja svjeze oprana kosa upija molekule dobro poznatih miomirisa. Napokon udem i kao spas u zadnji tren pritisnem tipku za ventilaciju koja je zapravo samo spas za moju psihu jer prakticki sluzi za ukras. Stajem na katu ispod. Ulazi starija gospođa, koju cak mogu nazvati gospođom u usporedbi s ostatkom svojih susjeda. Neugodna situacija u metru kvadratnom, ali mogu svasta pretrpjeti tako i tih dvadeset sekundi voznje do prizemlja. Gospođa, kao i vecina ljudi, ne moze i pocinje pricu. Ne volim ignorirati ljude pa tako redovito popricam s pijancima i beskucnicima u tramvaju, s ljudima koji dijele besplatno popodnevno izdanje novina, sa smetlarima i, najcesce, sa studentima koji mi uporno nude ugovore s kojim bih mjesecno donirala 5-10 kuna za UNICEF, pa tako i s gospođom koja mi je ujedno i susjeda. Iako se krece uz pomoc onoga pomagala, kojem ne znam ni ime, s kotacicima kojeg gura ispred sebe, gospođa nikada ne prihvaca moju ponuđenu pomoc u bilo kojem smislu. Ocito sama sebi dokazuje da iako je stara i slaba, jos uvijek sve obveze moze sama izvrsiti. Nakon kratkog i besmislenog razgovora napokon se otvaraju vrata na prizemlju. Uz smjesak pozdravim gospođu i izjurim vani, sto zbog toga sto kasnim, sto zbog mirisa koji je za tri stupnja gori nego na mom katu.
Vani suncano. Podsjetilo me koliko mi fali ljeto i vrucina u asfaltnoj dzungli.
Sljedeci potez- tramvaj.
Na moje opce iznenađenje, prijevoz nisam cekala ni dvije minute. Drugi vagon, slusalice i sunce. Kao i obicno, samo sa suncem. Par ljudi je uslo i izaslo, ali me i nisu previse zanimali jer sam prije 15 minuta otvorila oci i jos uvijek zudim za prvom kavom.
Cekanje na trgu- jedan od zanimljivijih dijelova moje svakodnevice. Odakle toliko razlicito zanimljivih ljudi? Volim trg. Zena u spic cizmama na petu koje su se toliko iskrivile da sam imala osjecaj da ce ispasti. Djedica s kojim sam popricala i stekla dojam da se u potpunosti razumjemo. Osnovnoskolke koje sjede do mene i koje pricaju o tome "kak je on takav kreten, kak moraju naci nove decke". Molim te, muziko, spasi me, volume up. Moje grozne prastare slusalice me sramote jer se iz njih sve cuje i izgledam kao hodajuci dzuboks, ali nebitno. Bitno da cujem samo ono sto zelim.
Ispijanje kave u trajanju od dva sata i 30 minuta u kaficu u kojem sam se pocela osjecati skoro bolje nego doma.
Opet tramvaj. I tu pocinje moj danasnji bijes.
Stojim na vratima, jer nigdje drugo nema mjesta, ali nekima se stvarno zuri izaci i pod svaku cijenu se pokusavaju provuci ispred mene iako je guzva kao u japanskim metroima gdje ljude zaposljavaju kako bi ugurali putnike da svi stanu. Nije mi jasno, ali u redu, prezivjet cu i to. Na sljedecoj stanici se uslisaju moje molitve visoj sili i oslobađa se mjesto za sjesti. Je da je na kraju i moram sjediti do neke zene, ali je i do vrata pa sam zadovoljna. Ulazi gospodin koji, iako ima mjesta za prodaju, stoji na vratima ispred mene, naslonjen na sipku i imam osjecaj da ce mi sjesti u krilo. U redu, nema veze. Krenemo dalje, a mene okruzi miris mog haustora samo upotpunjen nekim ispusnim plinom necijeg anusa. Da, ispovracat cu se. Spasava me sljedeca stanica i svjezi zrak koji sam udahnila. Ulaze dvije vesele, starije zene i popunjavaju mjesta do mene. Vrlo su prposne i raspricane. U jednom trenu me pogledaju jer su ocito mislile da moje jadne slusalice dopustaju da cujem njihov, ne sumnjam, prezanimljivi razgovor. Volim svoje slusalice. Sljedeca stanica. Ulazi neki mladi gospodin koji jednom nogom stoji između sjedala i stakla koje se nalazi s desne strane zadnjih vrata tramvaja. Ne sjedi, samo mu je valjda u redu da zauzima mjesto svojim jedinstvenim stavom. A to sto ja cekam da mi neka zivcana starica dođe i pita mjesto za sjesti (jer ipak se ona ne moze voziti dupetom okrenutim vozacu), to nema nikakve veze.
Kad ispocetka procitam ovaj post, zapravo i nije sve tako sivo kako mi se cinilo.
Mozda je samo krivi dan.
Da... Takav je dan.

Koliko ce jos mojih pe em esova proci u suzama? Vise mi je stvarno dosta. Kako se pomiriti s porazom kad si u pe em esu?
Koliko zatucan moras biti da ne shvacas da nema smisla plakati zbog onoga tko te ne zasluzuje? Tko te se ne sjeti? Za koga ne postojis?
Zasto mu to ne priznati?
Zar si toliko lose da si otvorila blog samo da imas mjesto gdje sve mozes priznati i ne biti osudena?
Gdje je granica koju trebas prijeci kako bi ga izbrisala?
Kada ces se poceti ponasati kao normalna osoba?
Ne mozes sebi dopustiti da budes nenormalna zbog necega sto nije vrijedno.
Zar zaista nije vrijedno?

Kažu: "Ako jednu laž ponavljaš dovoljno puta ona postaje istina".
Dovoljno sam lagala samu sebe mislima da ce biti tu.
On je moja istina. Bar djelomicno.
Ako se koncentriras na nesto dovoljno dobro, ono postaje istina.
Svoju istinu ne mogu izbrisati. I ne pogada me sto ja nisam u ikakvom obliku istine, kakvu neki ljudi dozivljavaju.

I subota je navecer, a ja sam doma iz nekih nepoznatih razloga. Bez..... laži? Istine? :D :D :D

Znaš prijatelju, ja sam nju voleo. Ono mislim, baš voleo. Istinski, ludo i bez razmišljanja. Bila mi je jedina. Moja tajna, ona najveća. Sa mnogima sam bio, ali uvek sam nju nosio u srcu. Najviše mi je trebala, a eto.. Baš njoj sam najviše bola donosio. Nisam mogao da prihvatim činjenicu da volim, pa sam je terao od sebe. Stalno joj se vraćao, a ustvari bežao od nje. U jednom trenutku pokazao bih joj da mi je stalo, a u sledećem dokazao da sam djubre. I najgore od svega, kad god bih se vratio, ona je bila tu. A sada…
-A šta sada? Preboleo si je?
Ma kakvi! Ima trenutaka kada je zaboravim na tren, ono kad alkoholom ubijem zadnji komad mene.
– Zašto sada ne odeš i kažeš joj sve?
Eh, vidiš… Uspeo sam šta sam hteo. Otišla je od mene. Sad kad se vratim, više je nema. Kažu da voli drugog, znam da to nije istina.. Ali ..
– Idi do nje onda.
Ne mogu.
– Zašto?
Uključila je razum. Shvatila je da sam, ipak, preveliko đubre i da je ne mogu voleti nikad. Voleti onako, klasično. Ne mogu biti tu za nju, a uvek ću očekivati da ona bude tu za mene. Ne mogu kad joj bude najteže doći i zagrliti je, mada znam da ona meni bi.
-Tebe je nemoguće shvatiti!
Eh prijatelju,znam.. To čujem često. Samo jedna osoba mi je rekla da me razume..
-Ko!?




Znam da je ovo jedna od onih pubertetskih prica, ali opet ne zelim da je tako.,,
Stavila sam se u negovu ulogu, pa zatim u njenu. I nisam se pronasla u nijednoj. Ali bih ocito mogla uskoro.

P.S. Nesto mi ne da da ovaj post svrstam pod kategoriju "ljubav".

Od jucer sam se odrekla muskog roda. Ili cu ostati sama zauvijek ili cu se pridruziti gay populaciji. Buduci da je ovo drugo urodeno, ipak ostajem sama. I truditi cu se oko nekakvih globalnih problema, znanosti ili nesto slicno, cisto da iskoristim ovaj dragocjeni zivot. Mogla bih poceti od faksa kojeg sam malo vise zapostavila u zadnje dvije godine. Imat cu dobre ocjene, diplomirati u roku i pisati znanstvene radove. Putovati po svijetu i posjecivati razlicite seminare koji ce mi pomoci unaprjedenju necega za sto se odlucim. U ta putovanja se naravno ukljucuju i tulumarenja s nepoznatim ljudima koje vise nikada u zivotu necu vidjeti, ali i dobre prijatelje koji mi svaki dan, vec cetiri dana dodaju maramice i drze glavu u krilu. Ako ne uspijem zavrsiti sve kao sto sam rekla, idem volontirati negdje u Afriku ili negdje gdje je ljudima zaista potrebna pomoc. Ostala bih u Hrvatskoj, ali postalo je prehladno. I prevelika je vjerojatnost da cu ga ponovo negdje sresti i ponovo pasti na njegov jedinstveni i predivni sarm kojeg se ne moze zanemariti cak ni kada te on do dna razocara. Tri puta. Jedino sam u slucaju s njim po prvi put iskljucila mozak i slijedila nesto drugo- srce, nagone ili kako god se to zove. Mislim da sam zasluzila bolje. Da, sebicna sam i imam pravo na to. Jos uvijek ne vjerujem da je takva osoba u stanju toliko orginalno i primitivno povrijediti nekoga. Jos uvijek se nadam da nije namjerno, ali sve je manje vjere u to. Znala sam da se vodi po izjavi: "najruznija istina je bolja od najljepse lazi", ali nikada mi nije palo na pamet da prostoji jos nesto osim istine i lazi- tisina. A tisina je najgora. Tisina te UBIJE. Tisina boli.