Nesto malo o svakodnevici.
Izlazim iz stana, zakljucavam i provjeravam je li zakljucan. To sam morala uvrstiti u svoju svakodnevicu nakon sto mi se dogodilo da tri dana nisam bila u stanu i kada sam se vratila sam se zacudila sto ne mogu otkljucati stan shvativsi da ga uopce nisam zakljucala. Nekako me nije iznenadilo to sto je, kada sam usla, laptop, televizija i sve bilo na istom mjestu kao i kada sam izasla iz stana.
U hodniku, kao i obicno, ustajali, odvratni miris koji se pomijesao s mirisom danasnjeg rucka mojih susjeda. Pozovem svoj, najsporiji i najsmrdljiviji lift na svijetu te pola minute moja svjeze oprana kosa upija molekule dobro poznatih miomirisa. Napokon udem i kao spas u zadnji tren pritisnem tipku za ventilaciju koja je zapravo samo spas za moju psihu jer prakticki sluzi za ukras. Stajem na katu ispod. Ulazi starija gospoša, koju cak mogu nazvati gospošom u usporedbi s ostatkom svojih susjeda. Neugodna situacija u metru kvadratnom, ali mogu svasta pretrpjeti tako i tih dvadeset sekundi voznje do prizemlja. Gospoša, kao i vecina ljudi, ne moze i pocinje pricu. Ne volim ignorirati ljude pa tako redovito popricam s pijancima i beskucnicima u tramvaju, s ljudima koji dijele besplatno popodnevno izdanje novina, sa smetlarima i, najcesce, sa studentima koji mi uporno nude ugovore s kojim bih mjesecno donirala 5-10 kuna za UNICEF, pa tako i s gospošom koja mi je ujedno i susjeda. Iako se krece uz pomoc onoga pomagala, kojem ne znam ni ime, s kotacicima kojeg gura ispred sebe, gospoša nikada ne prihvaca moju ponušenu pomoc u bilo kojem smislu. Ocito sama sebi dokazuje da iako je stara i slaba, jos uvijek sve obveze moze sama izvrsiti. Nakon kratkog i besmislenog razgovora napokon se otvaraju vrata na prizemlju. Uz smjesak pozdravim gospošu i izjurim vani, sto zbog toga sto kasnim, sto zbog mirisa koji je za tri stupnja gori nego na mom katu.
Vani suncano. Podsjetilo me koliko mi fali ljeto i vrucina u asfaltnoj dzungli.
Sljedeci potez- tramvaj.
Na moje opce iznenašenje, prijevoz nisam cekala ni dvije minute. Drugi vagon, slusalice i sunce. Kao i obicno, samo sa suncem. Par ljudi je uslo i izaslo, ali me i nisu previse zanimali jer sam prije 15 minuta otvorila oci i jos uvijek zudim za prvom kavom.
Cekanje na trgu- jedan od zanimljivijih dijelova moje svakodnevice. Odakle toliko razlicito zanimljivih ljudi? Volim trg. Zena u spic cizmama na petu koje su se toliko iskrivile da sam imala osjecaj da ce ispasti. Djedica s kojim sam popricala i stekla dojam da se u potpunosti razumjemo. Osnovnoskolke koje sjede do mene i koje pricaju o tome "kak je on takav kreten, kak moraju naci nove decke". Molim te, muziko, spasi me, volume up. Moje grozne prastare slusalice me sramote jer se iz njih sve cuje i izgledam kao hodajuci dzuboks, ali nebitno. Bitno da cujem samo ono sto zelim.
Ispijanje kave u trajanju od dva sata i 30 minuta u kaficu u kojem sam se pocela osjecati skoro bolje nego doma.
Opet tramvaj. I tu pocinje moj danasnji bijes.
Stojim na vratima, jer nigdje drugo nema mjesta, ali nekima se stvarno zuri izaci i pod svaku cijenu se pokusavaju provuci ispred mene iako je guzva kao u japanskim metroima gdje ljude zaposljavaju kako bi ugurali putnike da svi stanu. Nije mi jasno, ali u redu, prezivjet cu i to. Na sljedecoj stanici se uslisaju moje molitve visoj sili i oslobaša se mjesto za sjesti. Je da je na kraju i moram sjediti do neke zene, ali je i do vrata pa sam zadovoljna. Ulazi gospodin koji, iako ima mjesta za prodaju, stoji na vratima ispred mene, naslonjen na sipku i imam osjecaj da ce mi sjesti u krilo. U redu, nema veze. Krenemo dalje, a mene okruzi miris mog haustora samo upotpunjen nekim ispusnim plinom necijeg anusa. Da, ispovracat cu se. Spasava me sljedeca stanica i svjezi zrak koji sam udahnila. Ulaze dvije vesele, starije zene i popunjavaju mjesta do mene. Vrlo su prposne i raspricane. U jednom trenu me pogledaju jer su ocito mislile da moje jadne slusalice dopustaju da cujem njihov, ne sumnjam, prezanimljivi razgovor. Volim svoje slusalice. Sljedeca stanica. Ulazi neki mladi gospodin koji jednom nogom stoji izmešu sjedala i stakla koje se nalazi s desne strane zadnjih vrata tramvaja. Ne sjedi, samo mu je valjda u redu da zauzima mjesto svojim jedinstvenim stavom. A to sto ja cekam da mi neka zivcana starica doše i pita mjesto za sjesti (jer ipak se ona ne moze voziti dupetom okrenutim vozacu), to nema nikakve veze.
Kad ispocetka procitam ovaj post, zapravo i nije sve tako sivo kako mi se cinilo.
Mozda je samo krivi dan.
Da... Takav je dan.
Post je objavljen 22.02.2012. u 18:30 sati.