Ponedjeljak je cudan dan. Inace sam redovno bila vesela ponedjeljkom. Sada mi je ponedjelja samo neka vrsta strepnje. Jesu li svi prezivjeli vikend? Ja jesam. I uvijek ga prezivim. Nekad lakse, nekad teze, ali uvijek se vratim. Jesu li svi prezivjeli vikend? Toliko bih zeljela dobiti bilo kakav znak da je ziv. Ne muci me vise ponedjeljce ruzni! Vec je 5 sati!
Toliko ruznih misli na ovako divan dan na koji bi trebalo bezopasno slaviti zivot! Moj prejednostavni zivot ne moze podnijeti ovoliko mikrograma negative!
Hvala ti ponedjeljce/ponedjeljku sto si donio novi tjedan, novu radost, novu nadu, ali i novu brigu!
Carpe diem!

Novi dan, nove vijesti. Bas citam na jednom od nasih portala, kao i obicno, one vijesti koje nisu bas u prvom planu i prvi put cujem za Kopimisticku crkvu. Ok. Isprve sam samo preletjela pogledom i uopce nisam dobro procitala tu rijec, ali clanak je, ajmo tako reci, zanimljiv. Fascinantno je na koje se sve nacine ljudi pokusavaju dograbiti slobode i pobiti ogranicenja. Iznenaduju me ideje koje ljudima padaju na pamet i na neki nacin krce put do cilja. Kopimisticka Crkva- prvu rijec nisam odmah razumjela, a od druge rijeci mi je lagano pao mrak na oci.
Vlastiti stav o Crkvi nisam jos, valjda, nikome uspjela objasniti i mozda zato nisam mogla pronaci istomisljenika. Crkva je komercijalizirana kao i velika vecina stvari dananjice. Crkva ima sve manje sljedbenika- bar iz moje perspektive. Crkva je izgubila i mene. Mislim da jasno razlucujem uzviseni, ajmo tako reci, bitak od Crkve, Isusa, Alaha ili bilo kojeg drugog naziva. Katolicka "prica" o bogu mi se cak dijelom i svida, ali smatram da je tako jer sam, od kad znam za sebe, bila u doticaju samo s tom pricom. Ali nebitno. Da sam se rodila bilo gdje i bilo kada, shvatila bih da boga ne mogu dokuciti ni kroz koju religiju. Ali stvar je u tome da malo ljudi pokusava dokuciti boga kroz religiju, a sve vise njih u religiji trazi slobodu. Tako i kopimisti.
Predobra ideja koja je prosla kod svedske vlade. Dajte nam slobodu kopiranja, downloadanja i razmjene informacija jer je to sveta stvar i mi smo cvrsto uvjereni u to. Pa ako je istina da je to sveto onda ni Šeks nece koristiti svoju placu od dvanaest tisuca kuna. Sigurno. Ali, ljudi se snalaze. Neki se trude i misle samo na sebe, a neki na svoje prijatelje i na sebe. Rijetki misle na sve nas. Nazalost.

Klik na clanak

Nekad sam stvarno sebicna, a toliko ne volim tu ljudsku osobinu. Sve cesce je primjecujem kod drugih ljudi pa onda i sebe pocnem smatrat sebicnom iako mislim da to nije istina. Je li ignoriranje sebicno? Ocito je. Utuvila sam neku pozitivu u svoju glavu i ne zelim zbog toga postati sebicna. Trenutno pokusavam odgovoriti na najvjerojatnije jedno od iskonskih pitanja- zasto svi ne mogu gledati stvari s vedrije strane? Nedavno sam bila prisutna u jednoj takvoj raspravi, ali nisam previse sudjelovala kao i inace jer me strah ulaziti u lagane okrsaje s ljudima za koje mislim da su pametniji od mene.
Totalno glupo, ali tako je. Cijeli zivot mi govore da budem pametna, ali pojam pameti koji sad imam nikako se ne uklapa u moje sadasnje situacije, da ne kazem, u moj zivot. Zapravo se divim pametnim ljudima- odgovornim, savjesnim, sposobnim, ali ponekad mi se ucini da bi tu pamet mogla izjednaciti sa sebicnoscu. Po kojim kriterijima si uopce odgovoran, sposoban i savjesan? Tko je postavio prag koji dijeli pametne i nepametne? Zasto te bas TO cini odgovornim, sposobnim i savjesnim? Mozda kapitalizam ili neki drugi rezim cije znacenje takoder ne razumijem u potpunosti? U svakom pogledu, odgovorna nisam. Sposobna najvjerojatnije jesam, ali sam toliko lijena da to sve prerasta u neki oblik sebicnosti. Savjesna- ponekad. Dakle, "pametnost" je kod mene upitna. Ili ne?
Osoba koju sam upoznala prije nesto manje od godinu dana je pametna. Sposobna sigurno, dosta savjesna, ali i odgovorna. Ona je i pozitivna. I pomalo sebicna. Daleko je od savrsenstva, ali je jedinstvena.

Ikona na skypeu se zazelenila, ali se nece javiti ni danas. Nema veze. Sutra je novi dan.

Previse puta sam ostala suzdrzana i previse ne radim nista kako bih ista promijenila. Osoba koju sam upoznala prije manje od godinu dana me fascinirala svojim razmisljanjem, stavom i ponasanjem prema svijetu oko sebe, ne ukljucujuci mene u taj svijet, ali to je totalno nebitno.
Ovih dana previse slusam o politici. Previse za moj mozgic koji se nikada do sad nije zamarao takvim stvarima. Citala sam previse stavova o EU upravo zato jer je i mene ocito "stislo" i ocekuje se neka odluka i od mene. Ne. To je moja odluka- ne. Zasto? Pa zato jer sam tako odlucila u zadnji tren. Jer mislim da je Hrvatska, kako bi moderno rekli, u banani, a banana ce nam se povecati ako udemo u EU. Nezaposleni i jadni smo sami, a jos jadniji cemo biti ako nam bogati "Europljani" pokupuju i ono malo sto imamo i putem svojih apsolutno "nekorumpiranih" i "postenih" veza dovedu svoje radnike jer ko ce kome nego EU svome, a ja se ni malo ne osjecam pripadnicom EU. Mozda previse mislim na vlastito dupe, nadam se da ce mi biti oprosteno.
Evo upravo na HRT 2 "gospodin" Seks (nemojmo krivo shvatiti) prica o tome kako nece koristiti svoju mirovinu od dvanaest tisuca kuna. Primjecujem da je vrlo duhovit. Povlastene mirovine? Ma o cemu pricate ljudi? Shvacam da je zdrava psiha mozda najbitnija stvar u zivotu, ali jeste li bili stvarno pod tolikim stresom, jeste li morali popiti toliko lijekova i platiti toliko terapija nakon sjednica Sabora da bi bili povlasteni? Ili ste mozda toliko istrosili svoja grla na uvjeravanje kolega s pogresnim stavovima da bi vam se na racun toga mogla pripisati i invalidnina? Odvratno.