Nekad sam stvarno sebicna, a toliko ne volim tu ljudsku osobinu. Sve cesce je primjecujem kod drugih ljudi pa onda i sebe pocnem smatrat sebicnom iako mislim da to nije istina. Je li ignoriranje sebicno? Ocito je. Utuvila sam neku pozitivu u svoju glavu i ne zelim zbog toga postati sebicna. Trenutno pokusavam odgovoriti na najvjerojatnije jedno od iskonskih pitanja- zasto svi ne mogu gledati stvari s vedrije strane? Nedavno sam bila prisutna u jednoj takvoj raspravi, ali nisam previse sudjelovala kao i inace jer me strah ulaziti u lagane okrsaje s ljudima za koje mislim da su pametniji od mene.
Totalno glupo, ali tako je. Cijeli zivot mi govore da budem pametna, ali pojam pameti koji sad imam nikako se ne uklapa u moje sadasnje situacije, da ne kazem, u moj zivot. Zapravo se divim pametnim ljudima- odgovornim, savjesnim, sposobnim, ali ponekad mi se ucini da bi tu pamet mogla izjednaciti sa sebicnoscu. Po kojim kriterijima si uopce odgovoran, sposoban i savjesan? Tko je postavio prag koji dijeli pametne i nepametne? Zasto te bas TO cini odgovornim, sposobnim i savjesnim? Mozda kapitalizam ili neki drugi rezim cije znacenje takoder ne razumijem u potpunosti? U svakom pogledu, odgovorna nisam. Sposobna najvjerojatnije jesam, ali sam toliko lijena da to sve prerasta u neki oblik sebicnosti. Savjesna- ponekad. Dakle, "pametnost" je kod mene upitna. Ili ne?
Osoba koju sam upoznala prije nesto manje od godinu dana je pametna. Sposobna sigurno, dosta savjesna, ali i odgovorna. Ona je i pozitivna. I pomalo sebicna. Daleko je od savrsenstva, ali je jedinstvena.

Ikona na skypeu se zazelenila, ali se nece javiti ni danas. Nema veze. Sutra je novi dan.