žubor vode
18.09.2007., utorak
E moj, javore
Jučer ujutro probudio me rezak zvuk motorne pile.Dok sam se rasanila i požurila na balkon da pozdravim svoje drvo,njega više nije bilo.Nisam mogla vjerovati da ga više nema.Trideset godina gledala sam taj javor kako raste i jača zajedno sa mojom djecom.Pribojavala se za njega ponekad dok je bio još malo stabalce,a vjetar ga nemilosrdno tresao. U danima tuge i melankolije utješno je treperilo njegovo lišće.Kada je sjalo sunce ,njegova krošnja je pružala spasonosni hlad. Voljela sam slušati pjev ptica,njegovih posjetiteljica. Par grlica svilo je gnijezdo u njegovo zaštitničkom zelenilu i već su se navikle na moju prisutnost. Djeca su stasala i otišla od kuće,ja sam ostala sama i pomalo bolesna i starija.Samo je javor bio sve veći i snažniji...Sada ga nema... Plakala sam i tugovala sve do zalaska sunca.Bacila sam pogled kroz prozor. Na mjestu gdje se do jutros ponosno širio moj javor,pucao je pogled daleko,daleko... Nisam više bila tužna...Bar ne tako jako... |
