Jučer ujutro probudio me rezak zvuk motorne pile.Dok sam se rasanila i požurila na balkon da pozdravim svoje drvo,njega više nije bilo.
Nisam mogla vjerovati da ga više nema.Trideset godina gledala sam taj javor kako raste i jača zajedno sa mojom djecom.Pribojavala se za njega
ponekad dok je bio još malo stabalce,a vjetar ga nemilosrdno tresao.
U danima tuge i melankolije utješno je treperilo njegovo lišće.Kada je sjalo sunce ,njegova krošnja je pružala spasonosni hlad.
Voljela sam slušati pjev ptica,njegovih posjetiteljica.
Par grlica svilo je gnijezdo u njegovo zaštitničkom zelenilu i već su se navikle
na moju prisutnost.
Djeca su stasala i otišla od kuće,ja sam ostala sama i pomalo bolesna i starija.Samo je javor bio sve veći i snažniji...Sada ga nema...
Plakala sam i tugovala sve do zalaska sunca.Bacila sam pogled kroz prozor.
Na mjestu gdje se do jutros ponosno širio moj javor,pucao je pogled daleko,daleko...
Nisam više bila tužna...Bar ne tako jako...
Post je objavljen 18.09.2007. u 12:06 sati.