U jednom okretaju oko središta besmislenosti primijetim da je oko mene sivo i promjenjivo.
Ne znam čemu se mogu nadati od ovog Neba iznad nas.
Vode me kroz rijeke moga srca riječi koje teku oko besmislene besmislenosti postojanja. Pronašla sam ih slučajno prije neki dan.
Snažni borovi rastu u predjelu jakih vjetrova…
Prate me ovih dana tvoje riječi i želja…
Ti daješ što želiš (možeš?) i ne čuješ kad ti govorim da je to malo.
Ja nisam za takve igre (nikad više u životu) i zabavlja me prepoznavanje obrazaca tvog ponašanja. Radujem se točnom predviđanju mjesta, vremena i riječi.
O kako samo smiješno zvuče te riječi kad shvatiš što se krije iza njih.
Nikad nisam znala grubo prekinuti odnose i uvijek se potrudim biti pristojna, čak i u trenucima kada cijelo tijelo i duša vrišti za tim da barem na trenutak budem divljaka koju prepoznaje nutrina mog bića.
Ja to jednostavno ne znam.
Ali dođe vrijeme kad mi više ne bude nimalo važno gdje si, što radiš i misliš li na mene.
Kad mi više nisu važne borbe koje vodiš sa sobom i kad shvatim da ti nikad nisi bio od takvog roda borova.
Ti rasteš na plitkoj zemlji u zavjetrini, pod skutima laži.
Ti nisi spreman skočiti bez razmišljanja u središte Svijeta.
Zato me zaboravi i ostavi na miru.
Ja znam kako izgleda kad te netko voli svim svojim srcem i dušom.
I usporedbe nema…jednostavno nema.
Postoje mnoge vrste ljubavi i ne postoji njen pravi ili jedinstveni oblik.
Ali prava ljubav traje i nikad ne prestaje.
Njegove riječi, razumijevanje i postojanost.
Ponos dok me gleda, njegova neupitna vjera u mene i činjenica da zna za što sam ja spremna u trenucima kad to ne slutim uopće.
Pomoć, smijeh i sreća.
Nikad me nije ostavio samu (ni onda kad sam se udaljila od njega kao ovih proteklih mjeseci).
Za njega sam spremna sve učiniti.
O da, dobro misliš! Nas dvoje jesmo od onih borova koji rastu u predjelu jakih vjetrova…
I to me čini sretnom, jer lijepo je pripadati svojoj vrsti, zar ne?
Pa čak i onda kad je na nepristupačnom terenu.
Čovječe pazi da ne ideš malen ispod zvijezda
pusti da cijelog Tebe prođe
blaga svjetlost zvijezda!
Da ni za čim ne žališ kad se
budeš zadnjim pogledima rastajao od zvijezda!
Na svom koncu umjesto u prah
prijeđi sav u zvijezde!
A.B. Šimić
Meni, da nikad ne zaboravim
(03. svibnja 2008.)
Što god možete ili mislite da možete, započnite;
Hrabrost ima genij, moć i magiju u sebi. J.W. von Goethe
Ljudi koji mi oduzimaju dah, čije me riječi čine sretnom jer znam da takvi postoje:
Ne, nemoj mene vezati...
Jer Vjetar se vezat ne može
(tu samo Ljubav pomaže)
Tu sam jer volim "baciti na papir" neke misli koje nenajavljeno dođu.
Pa tražim put kući
Foto by Ivonne_D
Naći ću ga znam,
jedne ljetne večeri kad sjednem na skale kojima sam lutala u snu, bosonoga...prema moru
(neko te davno zapisao u moje dlanove)
Znat ću....
Znat ću da sam došla kući
...tu na rubu moga sna...
Foto by VITRIOL
Ako poželite...slobodno se javite
izvanje@gmail.com
ITAKA
Kad pođete tražiti Itaku
Molite se da putovanje bude dugo,
puno pustolovina,puno buđenja.
Ne bojte se čudovišta iz starine
Nećete ih sresti
ako vam misli budu letjele visoko,
ako prava strast pokreće vaš um,tijelo i duh.
Nećete sresti strašna čudovišta
ako ih ne nosite u duši,
ako ih vaša duša ne postavi ispred vas. Konstantin Kavafis
Treba se usuditi željeti...(kaže mi Leda)....
Koliko još staza moramo prijeći,
za samo jedan trenutak Ljubavi...
A toliko toga činimo, toliko lijepog nastojimo,
toliko sebe unosimo i raznosimo
poput vjetra što se sjeća da je bio pustinja.. Vladimir Ordanić
Tko zna...
Vizija
Jednoga jutra godine neke
Otvorit ću oči začuđeno, smjelo,
A sunce će nježno milovati mi lice.
Pogledat ću sretno u svoj komad neba
I osmjehom pozdraviti sunce na prozoru.
Jednoga dana godine neke
Nasmiješena i mirna šetat ću poljem,
Brati rosno cvijeće kraj neke šume.
Slušat ću ptice što život slave
I bit ću sretna što sam tu.
Jedne večeri godine neke
Sklupčat ću se tiho u nečijem naručju
I slušati muziku srca samo za mene.
Bit ću sretna zbog poljupca,
Zbog ruku koje miluju i vole.
Jednog jutra godine neke,
Jednog dana godine neke,
Jedne večeri godine neke
Nadam se…….. Freya
Zelenu mahovinu imaju morske stijene,
borovi i čempresi mirišu snom,
a u šumi se pod lišćem u proljeće
crvene jagode
i mirišu,
a ja imam uspomene i sjećanja i tebe i
sol na koži od zadnjih zagrljaja
i mahovinu u kosi
i san od tvojih dodira pod čempresima
i okus jagoda na usnama
i ljubav
i ti mi šutnjom pričaš
da ti sada kada me nema nedostajem
da su ti sati dugi i polagani Dinaja
Tako sama
Tako sama,
pokrivena česticama nedostajanja
ležala sam na stijeni
pored zapjenjenog mora
pogleda uperenog
tamo negdje iza,
u raskršće puteva
gdje si odlučio
pratiti nečije tuđe korake.
Tako sama,
učila sam ponovo biti JA,
egzistirati kao jedinka,
i živjeti bez lijeve polovice srca
koju si odnio sa sobom,
a ne želeći joj biti vlasnikom.
Tako sama,
disala sam ne osjećajući mirise,
lutala, ne ćuteći hladnoću ni toplinu,
gledala, bez da vidim boje buđenja novog dana,
hodala, ne ostavljajući tragove svojih stopa,
dodirivala, tražeći te pod svojim prstima,
a nalazeći samo prazninu u stvarnosti
iz koje si izrezao i odnio svoj lik.
Tako sama,
drhatvim sam rukama
lijepila šarene komadiće sebe
kakva sam bila prije nego si
poslao uragan kroz moj život,
i sakupljala sitne krhotine osobe
u koju si me pretvorio svojim odlaskom.
I dalje sama,
dala sam se moru
da te spere sa moje kože
dok sam upijala mirise
tog trenutka spoznaje
kada su mi se boje sumraka
ponovo zaiskrile u očima
cijelom lepezom svojih tonova.
Usidrila sam svijest
i prestala lutati
našavši onu drugu polovicu
u samoj sebi. Yvonne D.