Voli me….ne voli me….
Želi me….ne želi me…..
Pa u toj igri otkidam laticu po laticu i dan po dan moga života
Pa se upitah danas: Želim li ja uopće tebe?
I što ja to želim?
Pričaš mi sinoć …žao ti je i htio bi još jednu priliku.
Nisi ti kriva, oprosti ja sam takav oduvijek.
Hajde Igračice ne budi kukavica, hajde budi mi prijateljica, znaš da bi bilo šteta propustiti večeri, priču, čaše pune vina i smijeh u ovim našim tako sličnim dušama.
Hajde pa što ima veze da se ništa u mom životu nije promijenilo.
Ah Igračice, ta tvoja pitanja spadaju u metafiziku…prepusti se trenutku…jer ja te tako želim i ti mi donosiš dašak osvježenja i zadovoljstva u život.
Stapaju se riječi i smijeh u sate…brzo će ljeto…
Lažnu i loše uglazbljenu pjesmicu pjevaju tvoje riječi a ja te puštam da pričaš i ne govorim ti ono što želim reći. Jednostavno kupujem vrijeme i igram se da vidim gdje su granice moje tolerancije, gdje je granica samopoštovanja koju nikad više neću prijeći.
Pozdravljam te i zaželim ti mirnu noć a ti pomalo ljutito odlaziš, ne osvrćući se i bez poljupca.
Udahnem duboko i skočim ispod površine.
Ne čujem svoje srce (glasno je more) i ne čujem tvoj glas.
Pa priznam sebi onako iskreno, bez ljutnje ili prezira…onako kao tebi, nekome tko je bilo tako poseban mom srcu:
Mili, te isprazne riječi pokloni onoj koja je pored tebe, onoj koja te ne pozna kao ja.
Ono što me plaši u pojedinim trenucima samoće je baš ta činjenica da smo tako slični, da se tako dobro razumijemo i nadopunjujemo na svim onim temeljnim nivoima, a opet nikad nećemo biti zajedno.
Znam zašto to činiš i baš zato što znam (kako paradoksalno) ne pomažem ti, jer tu pomoći nema.
Ono što te plaši duboko je skriveno u tebi...spoznaja da nikad nećeš znati istinski voljeti i biti jer ti si sebi centar svijeta. Možda uspiješ provesti život pored neke žene koja će osjećati da nešto nedostaje i da nikad nije sasvim tvoja kao ni ti sasvim njen. I kako vrijeme bude teklo pokušavati će te sve jače vezati za sebe ne znajući da je svaki novi konop u stvari korak dalje.
I tako u krug.
Kad dozvolim sebi istinu onda znam da je gotova ova naša priča, gotova je zauvijek.
Miluje me more i ljulja moju pronađenu dušu a ja tako želim isprati tvoje ime i zaboraviti tvoje lice u oblaku dima.
Skidam te večeras sa svoje duše poput premalog kostima kojeg sam prerasla u jednoj od bezbroj predstava ili pokrpanih rukavica koje su odradile svoje one davne zime.
Dok te polako ostavljam na obali i stapam se sa podivljalim oceanom moje tijelo pjeva i tako sam živa…od vrhova prstiju do moje kose prepune pijeska.
Poželim vjetar, kuću, more i noći na terasi snova..
Nedostaje mi kostim i ruke su mi hladne…
I što na kraju ostaje?
Otkinute latice naših dana koje vjetar nosi nekim dalekim prostranstvima
I ono pitanje (metafizičko) na koje nitko nema pravi odgovor…
Čovječe pazi da ne ideš malen ispod zvijezda
pusti da cijelog Tebe prođe
blaga svjetlost zvijezda!
Da ni za čim ne žališ kad se
budeš zadnjim pogledima rastajao od zvijezda!
Na svom koncu umjesto u prah
prijeđi sav u zvijezde!
A.B. Šimić
Meni, da nikad ne zaboravim
(03. svibnja 2008.)
Što god možete ili mislite da možete, započnite;
Hrabrost ima genij, moć i magiju u sebi. J.W. von Goethe
Ljudi koji mi oduzimaju dah, čije me riječi čine sretnom jer znam da takvi postoje:
Ne, nemoj mene vezati...
Jer Vjetar se vezat ne može
(tu samo Ljubav pomaže)
Tu sam jer volim "baciti na papir" neke misli koje nenajavljeno dođu.
Pa tražim put kući
Foto by Ivonne_D
Naći ću ga znam,
jedne ljetne večeri kad sjednem na skale kojima sam lutala u snu, bosonoga...prema moru
(neko te davno zapisao u moje dlanove)
Znat ću....
Znat ću da sam došla kući
...tu na rubu moga sna...
Foto by VITRIOL
Ako poželite...slobodno se javite
izvanje@gmail.com
ITAKA
Kad pođete tražiti Itaku
Molite se da putovanje bude dugo,
puno pustolovina,puno buđenja.
Ne bojte se čudovišta iz starine
Nećete ih sresti
ako vam misli budu letjele visoko,
ako prava strast pokreće vaš um,tijelo i duh.
Nećete sresti strašna čudovišta
ako ih ne nosite u duši,
ako ih vaša duša ne postavi ispred vas. Konstantin Kavafis
Treba se usuditi željeti...(kaže mi Leda)....
Koliko još staza moramo prijeći,
za samo jedan trenutak Ljubavi...
A toliko toga činimo, toliko lijepog nastojimo,
toliko sebe unosimo i raznosimo
poput vjetra što se sjeća da je bio pustinja.. Vladimir Ordanić
Tko zna...
Vizija
Jednoga jutra godine neke
Otvorit ću oči začuđeno, smjelo,
A sunce će nježno milovati mi lice.
Pogledat ću sretno u svoj komad neba
I osmjehom pozdraviti sunce na prozoru.
Jednoga dana godine neke
Nasmiješena i mirna šetat ću poljem,
Brati rosno cvijeće kraj neke šume.
Slušat ću ptice što život slave
I bit ću sretna što sam tu.
Jedne večeri godine neke
Sklupčat ću se tiho u nečijem naručju
I slušati muziku srca samo za mene.
Bit ću sretna zbog poljupca,
Zbog ruku koje miluju i vole.
Jednog jutra godine neke,
Jednog dana godine neke,
Jedne večeri godine neke
Nadam se…….. Freya
Zelenu mahovinu imaju morske stijene,
borovi i čempresi mirišu snom,
a u šumi se pod lišćem u proljeće
crvene jagode
i mirišu,
a ja imam uspomene i sjećanja i tebe i
sol na koži od zadnjih zagrljaja
i mahovinu u kosi
i san od tvojih dodira pod čempresima
i okus jagoda na usnama
i ljubav
i ti mi šutnjom pričaš
da ti sada kada me nema nedostajem
da su ti sati dugi i polagani Dinaja
Tako sama
Tako sama,
pokrivena česticama nedostajanja
ležala sam na stijeni
pored zapjenjenog mora
pogleda uperenog
tamo negdje iza,
u raskršće puteva
gdje si odlučio
pratiti nečije tuđe korake.
Tako sama,
učila sam ponovo biti JA,
egzistirati kao jedinka,
i živjeti bez lijeve polovice srca
koju si odnio sa sobom,
a ne želeći joj biti vlasnikom.
Tako sama,
disala sam ne osjećajući mirise,
lutala, ne ćuteći hladnoću ni toplinu,
gledala, bez da vidim boje buđenja novog dana,
hodala, ne ostavljajući tragove svojih stopa,
dodirivala, tražeći te pod svojim prstima,
a nalazeći samo prazninu u stvarnosti
iz koje si izrezao i odnio svoj lik.
Tako sama,
drhatvim sam rukama
lijepila šarene komadiće sebe
kakva sam bila prije nego si
poslao uragan kroz moj život,
i sakupljala sitne krhotine osobe
u koju si me pretvorio svojim odlaskom.
I dalje sama,
dala sam se moru
da te spere sa moje kože
dok sam upijala mirise
tog trenutka spoznaje
kada su mi se boje sumraka
ponovo zaiskrile u očima
cijelom lepezom svojih tonova.
Usidrila sam svijest
i prestala lutati
našavši onu drugu polovicu
u samoj sebi. Yvonne D.