Sanjala sam te noćas…
Bezbrojni, šareni slojevi divno složenih želja moga srca (i onoga što će biti)
Dok ih slažem u kutije uma (tu na rubu moga sna) obavija me toplina
Budim se sa osmjehom mada ne pamtim lica ni boje već samo onaj osjećaj bezgranične slobode.
Prepoznajem sebe u komadićima rasutog ogledala … savršena sreća (nada i san), more od kojeg je sazdano moje ime i ja na škrapi... spoj svega što jesam, što sam ikad bila i što ću biti.
Ovdje pripadam..
Ponekad se pokušam nasloniti na tvoje tijelo (da ti dozvolim) da budeš moja svjetlost koja vodi kući.
Znam li ja to? Ponekad se budim u zoru da vinčam more moga sna….
Još sam sigurna u plićacima moje duše, kao dijete razigrana tražim savršeni kamen (boja, veličina i oblik) pa izvikujem sve one istine koje su godinama plele neprohodnu šumu ruža do moga srca.
Svaka riječ koju kažem (pa je odmah zaborave moje usne, kao da je nikad nije bilo) bere ruže da bi prosula latice pod tvoja bosa stopala.
Svaka istina (o meni) hrabro podijeljena s onima kojima je namijenjena mač je u rukama nepoznate Mene koji traži putove do izgubljenog Srca.
Sa svakim pronađenim kamenom u duši teče bujica svega čemu je vrijeme biti…pa mi se u danima koji su puni Sunca učini da kroz gustiš proviruje moje nasmijano srce.
Ne skrivam se više ni onda kad sam sigurna da mogu sve izgubiti zbog riječi koje sam rekla (cijeli jedan san).
U danima kada lutam opakim predjelima samoće zagrćem se sobom i šutim - znam da nema smisla tražiti zaštitu od onih koji je ni sebi ne znaju dati.
I budem još malo više sama…da nikad ne zaboravim ono za što vrijedi umrijeti i ponovo se roditi
Sloboda koju mi daješ prihvaćanjem mene onakve kakva jesam
Sloboda koju ti dajem prihvaćanjem tebe onakvog kakav jesi…
I ono nešto duboko ukopano, neopisivo riječima, neovisno o nama koje vezuje nas...neka ista frekvencija postojanja provučena kroz sve niti života.
Učim nasloniti se na tvoje ruke, željeti a živjeti istinski, voljeti a ne dozvoliti da to budu okovi već krila..
Učim da svaki kamen ima svoje razloge za biti (postojim) i da je pjesma koju slušam u dubinama mora lijepa zbog tolikih različitosti od kojih je satkana.
Vidim voljene ljude onakve kakvi jesu (i radujem se njihovim savršeno-nesavršenim srcima).
U kamenu vidim nebo – ocrtava se baš kao oblaci u tvojim očima, baš kao nebo posuto zvijezdama u moru one vale.
Želim, tako želim maknuti ove opkope oko svoga srca…
Da pozovem more? Ili buru možda?
Da pozovem hrabre Vitezove?
Možda da sačekam Princa?
Jedne ruke…njihov dodir poznam oduvijek.
I jedno srce (moje srce mada se okružilo opkopima i ružama)
Pa pletem mreže istkane od mojih riječi i zovem ga ustrajno i tiho u ranim ljetnim jutrima dok se spuštam prema moru…
Sve mreže ovoga Svijeta isplela sam za trenutak u kojem ću uhvatiti to svoje skriveno Srce (izdajicu)
Tražila sam ga na najljepšim škrapama, u dubinama plavim od želje.
Ispod kamena, u pjesmi borova iznad naše kuće, u moru podivljalom od bure…
Lovila sam te dok su mi laži kidale mreže, zatvorenih očiju bacajući bisere svoga života u bezdan zavaravanja i kupovanja nepostojećeg vremena.
Tražila sam se u plićacima, igrajući se vječne igre promjena sa kamenčićima moje duše.
Jedno jutro zaboravila sam mreže (izgubila sam ih putem do tvoje kuće)…ne, ne znam kako se to dogodilo…i ono pitanje: što ako je danas taj dan a ja ih nemam….što sad?
Korak po korak i ruke su postajale manje prazne
Korak po korak ja sam se prestajala bojati da ću nešto propustiti
Korak po korak…gle to ja hodam labirintima prekrivenim procvjetalim ružama
Tišina savršenog ljetnog jutra (bonaca moje duše), mirisi mora i škrape, zvuk gajete, Sunce koje se rađa da pokaže još jednom svu svoju snagu,
Nebo nacrtano tvojom rukom….
Dok se bosonoga spuštam skalama prema moru pomislim....
Čovječe pazi da ne ideš malen ispod zvijezda
pusti da cijelog Tebe prođe
blaga svjetlost zvijezda!
Da ni za čim ne žališ kad se
budeš zadnjim pogledima rastajao od zvijezda!
Na svom koncu umjesto u prah
prijeđi sav u zvijezde!
A.B. Šimić
Meni, da nikad ne zaboravim
(03. svibnja 2008.)
Što god možete ili mislite da možete, započnite;
Hrabrost ima genij, moć i magiju u sebi. J.W. von Goethe
Ljudi koji mi oduzimaju dah, čije me riječi čine sretnom jer znam da takvi postoje:
Ne, nemoj mene vezati...
Jer Vjetar se vezat ne može
(tu samo Ljubav pomaže)
Tu sam jer volim "baciti na papir" neke misli koje nenajavljeno dođu.
Pa tražim put kući
Foto by Ivonne_D
Naći ću ga znam,
jedne ljetne večeri kad sjednem na skale kojima sam lutala u snu, bosonoga...prema moru
(neko te davno zapisao u moje dlanove)
Znat ću....
Znat ću da sam došla kući
...tu na rubu moga sna...
Foto by VITRIOL
Ako poželite...slobodno se javite
izvanje@gmail.com
ITAKA
Kad pođete tražiti Itaku
Molite se da putovanje bude dugo,
puno pustolovina,puno buđenja.
Ne bojte se čudovišta iz starine
Nećete ih sresti
ako vam misli budu letjele visoko,
ako prava strast pokreće vaš um,tijelo i duh.
Nećete sresti strašna čudovišta
ako ih ne nosite u duši,
ako ih vaša duša ne postavi ispred vas. Konstantin Kavafis
Treba se usuditi željeti...(kaže mi Leda)....
Koliko još staza moramo prijeći,
za samo jedan trenutak Ljubavi...
A toliko toga činimo, toliko lijepog nastojimo,
toliko sebe unosimo i raznosimo
poput vjetra što se sjeća da je bio pustinja.. Vladimir Ordanić
Tko zna...
Vizija
Jednoga jutra godine neke
Otvorit ću oči začuđeno, smjelo,
A sunce će nježno milovati mi lice.
Pogledat ću sretno u svoj komad neba
I osmjehom pozdraviti sunce na prozoru.
Jednoga dana godine neke
Nasmiješena i mirna šetat ću poljem,
Brati rosno cvijeće kraj neke šume.
Slušat ću ptice što život slave
I bit ću sretna što sam tu.
Jedne večeri godine neke
Sklupčat ću se tiho u nečijem naručju
I slušati muziku srca samo za mene.
Bit ću sretna zbog poljupca,
Zbog ruku koje miluju i vole.
Jednog jutra godine neke,
Jednog dana godine neke,
Jedne večeri godine neke
Nadam se…….. Freya
Zelenu mahovinu imaju morske stijene,
borovi i čempresi mirišu snom,
a u šumi se pod lišćem u proljeće
crvene jagode
i mirišu,
a ja imam uspomene i sjećanja i tebe i
sol na koži od zadnjih zagrljaja
i mahovinu u kosi
i san od tvojih dodira pod čempresima
i okus jagoda na usnama
i ljubav
i ti mi šutnjom pričaš
da ti sada kada me nema nedostajem
da su ti sati dugi i polagani Dinaja
Tako sama
Tako sama,
pokrivena česticama nedostajanja
ležala sam na stijeni
pored zapjenjenog mora
pogleda uperenog
tamo negdje iza,
u raskršće puteva
gdje si odlučio
pratiti nečije tuđe korake.
Tako sama,
učila sam ponovo biti JA,
egzistirati kao jedinka,
i živjeti bez lijeve polovice srca
koju si odnio sa sobom,
a ne želeći joj biti vlasnikom.
Tako sama,
disala sam ne osjećajući mirise,
lutala, ne ćuteći hladnoću ni toplinu,
gledala, bez da vidim boje buđenja novog dana,
hodala, ne ostavljajući tragove svojih stopa,
dodirivala, tražeći te pod svojim prstima,
a nalazeći samo prazninu u stvarnosti
iz koje si izrezao i odnio svoj lik.
Tako sama,
drhatvim sam rukama
lijepila šarene komadiće sebe
kakva sam bila prije nego si
poslao uragan kroz moj život,
i sakupljala sitne krhotine osobe
u koju si me pretvorio svojim odlaskom.
I dalje sama,
dala sam se moru
da te spere sa moje kože
dok sam upijala mirise
tog trenutka spoznaje
kada su mi se boje sumraka
ponovo zaiskrile u očima
cijelom lepezom svojih tonova.
Usidrila sam svijest
i prestala lutati
našavši onu drugu polovicu
u samoj sebi. Yvonne D.