petak, 04.01.2008.

Tamo...tamo da putujem

Ako odeš nebo će na trenutak izgubiti onu boju tvoje duše.
I svijet će stati, neprimjetno na sekundu da se pokloni nekome tko je bio dio njega.
Najlakše je plakati....kažu neki ljudi, ali to i nije baš neka istina.
Ako odeš ostat će moja ljubav, sama i gola, koju kvasi kiša tisuću pitanja koja padaju na mene i bole, bez odgovora.
A suze neće donijeti kišu i onaj miris isprane zemlje, niti će donijeti mir.
Gubitak neopisiv riječima, praznina koju nitko neće moći popuniti i sve stvari koje nismo stigle uraditi.
Probudila sam se u rano jutro, vani je bilo sivo i prva moja pomisao jutros si bila ti.
Neprobuđena, zbunjena, pisala sam ti sms i onda se rasplakala na sekundu.
Tek na sekundu jer nemam hrabrosti za više.
Nemam hrabrosti za pogledati u sutra. Hoćeš li biti tu?
Želim otići u bolnicu, leći pored tebe i plakati satima s tobom.
Držati te za ruku.
Pričati gluposti.
Ukrasti svima.
A ja te ostavljam samu...
Pa te puštam da se koprcaš u toj tišini, jer sama moraš proći kroz ta vrata.
A tako te želim držati za ruku....
Red oko tvoga kreveta je velik i nema mjesta za mene.
Tamo su ljudi koji smatraju da imaju veća prava na tebe, koji traže načine da ozdraviš, da se vratiš.
Traže od tebe čudo, jer te vole na sve one naše sebične načine, onako kako jedino znamo.
Ja ti dajem svoje ruke da s njima učiniš ono što želiš.
Ako ti treba da se vratiš čvrsto stisni i ja ću te povući natrag najjače što mogu.
Ako ti treba da skupiš hrabrost za odlazak stisni još jače, ja ću te pustiti da odeš.
Sve neizgovorene riječi, sva razočarenja, sva tuga ovoga svijeta skupila se u tvojim očima.
Sve ljubavi koje nisi imala, snovi koji nisu stigli biti, ceste koje su čekale na tebe.
U labirintu smo, ne vidimo kraj, niti znamo kako izići iz njega.
Mračan je i iznad naših glava prebrzo se zatvara krug od divljeg bršljana, zaklanja sunce i uzima ono malo svjetla u polutami kojom hodamo.
Draga moja najviše me bole tvoje riječi...kad se otvoriš i kažeš da nikad nisi živjela onako kako si htjela.
Da bi sve napravila drugačije.
I kako si sigurna da je ova bolest tu da ti otvori oči...pa tvoj osmijeh i rečenica: Hm, mogao je Bog poslati i neku lakšu da to shvatim.
Kako su fino isprepletene niti naših života. Veliki majstor života tka naša platna, uzme nit iz tvoga i uplete je u moj, pa jednu iz moga u tvoj, pa opet i opet do trenutka u kojem više ne razaznajem čijih su života to niti.
Do buđenja u kojem shvaćam da sam slika složena od svih ljudi koje volim.
A ja opet sanjam dvije djevojčice, krezube i nasmijane u nekom polju kukuruza, u ljetno popodne.
Raščupana, divlja kosa, nove modrice na koljenima i isprljana odjeća koju su majke spremile to jutro za nas, nagnute nad nekim čudom koje smo pronašle....spremile smo ga u probijene džepove da ga bolje izgubimo na putu prema kući.
Jer ćemo tako sutra sigurno otići ponovo tražiti neko novo blago.
Blago koje samo djeca vide.
Uzmi me za ruku...i odvedi me.
Jer svaki dan koji prolazi i svaka sitnica koja se dogodi je još jedan razlog da te volim, da se mijenjam dok prebirem po ljepoti tvoga svijeta.
Uzmi me za ruku i odvedi tamo gdje nikada nismo bile (u polje kukuruza), zatvori oči dok dišeš pored mene na suncu koje grije naša tijela.
Uzmi me za ruku pa neka se naši životi isprepliću dok nas ima, ponesi dio mene a ja ću čuvati dio tebe.
I jedno stablo oraha usred žita. Ležimo ispod njega i gledamo još zelene plodove.
Kad li će biti spremni za berbu?
I postoji li uopće pravo vrijeme za to?
10:35 - Komentari (11) - Isprintaj

<< Arhiva >>