Mama, Stela i Indira su se polako odmicale od trgovačkog centra. Ovo je prvi put da su izvele mamu u grad nakon tatine smrti.
- Ja bih se vratila po onu pop art majicu u Desigual. Stvarno mi se sviđa. Bit će mi krivo što je nisam uzela. – Stela je imala problema s odlukama. Bile su joj teret i uzrok nervoze.
- Ti idi, a mi ćemo prošetati do trga. Nazovi nas kad stigneš. – brižna Indira je uvijek imala razumijevanja za stariju sestru koju je smatrala emotivnom mimozom. Primila je mamu za ruku i krenule su dalje. Mama je stisnula svoje oči kao da potvrđuje Steli da je voli.
Vratila se i kupila što je htjela. Strpala majicu u torbicu koja je uvijek bila nemarno pretrpana papirima. Šarene krafne u izlogu su je namamile da ih kupi. Nikada im nije mogla odoljeti. Nosila je malenu papirnatu vrećicu u rukama i koračala prema tramvajskoj stanici. Gledala je golube, kip u blizini, harmonikaša i slušala škripanje tramvaja u blizini. Prepustila se spokoju, izvukla krafnu iz vrećice i počela jesti. Pucanj je otjerao ptice, čuo se jeziv vrisak i krenuo je stampedo.
Nosio je zelenu šiltericu na glavi, a u rukama je odmah prepoznala Remington 7400. Znala je domet i opasnu namjenu. Naučila je napamet iz Lovačkog vjesnika. I dalje se nije micala.
- U nikoga se nikada ne uperuje oružje! – zabljesnula joj je očeva rečenica u glavi.
Čovjek je ležao dvadesetak metara ispred nje. Upucao je sljedećeg koji je nepomično stajao i gledao krvnika kako dolazi. Približavao se.
- Pogriješila sam. Ne smijem ga gledati. – nije se mogla pomaknuti. Ispustila je krafnu iz ruku. Hitro je prebacila torbicu preko tijela. Ovo je bio prvi put da je imala ljubičaste Nike tenisice na nogama. Mama ih je kupila za Božić, iako je Stela inzistirala da ih ne želi jer ne voli tenisice. Mrzila je ravnu obuću. Došao je do nje. Zabuljila se u bijesne plave oči, dugačak nos i crnu kosu ispod šilterice. Srce joj je lupalo kao da će iskočiti iz tijela. Koža joj se naježila, a njen lik postao sve manji i manji.
- Počni trčati! – prosiktao je kroz zube. Pucao je u ženu na suprotnoj strani ulice.
Osjetila je bol u tijelu. Pogledala ga i čekala da puca.
- Kreni ili si gotova! Trči više! – urlao je iz petnih žila.
Okrenula se i počela trčati. Ništa oko sebe nije više čula.
- Hvala Bogu da si obula tenisice! Hvala Bogu što trčiš već četrnaest godina! – ponavljala je lude rečenice u glavi i trčala. Računala je put do svog starog fakulteta. Mapirala ulice u kojima možda ima grmlja. Nije se htjela okrenuti. Ulicama je odjekivalo vrištanje, pucnjevi, plač i zvukovi sirena. Nije marila za semafore, zebre i automobile. Htjela se dokopati Cvjetnog mosta. Sigurno je trčao iza nje. Morala se okrenuti, a nije htjela. Mora na trenutak. Nije imala vremena propitkivati zašto se ovo događa, kako je postala lovina i čime je ovo zaslužila. Mama joj je jutros pročitala horoskop koji je tvrdio da će dobiti zgoditak na lutriji. Nije vidjela ljude na ulici. Ništa osim svog života. Pretrčala je pet ulica. Nije znala puca li za njom ili u druge. Čula je probijanje metala mecima i lom stakla.
Dotrčala je do mosta i pogledala lijevo, zatim desno prema njemu. Bio joj je za petama. Naciljao ju je i zastao. Stala je na most i skočila dolje. Ne želi mu se predati. Pala je na desnu stranu tijela. U gležnju i koljenu se javila bol. Morala je ustati. Stao je na most te pucao po šinama i šljunku. Strah je otupio bol. Prvi put nije plakala. Grlo joj je bilo suho. Skočio je za njom i psovao. Udaljavala se i ulazila u tunel.
- Još bi samo trebalo da se vlak pojavi. – pokušala je organizirati misli u glavi. Lijeva sljepoočnica je treperila. Jeka je signalizirala njegove korake po šljunku. Upamtila je pogled. Viši je od nje i jači minimalno četrdeset kilograma. Bližio se kraj tunela. Ljudi su stajali na tramvajskoj stanici u blizini.
Zovite policiju i trčite! – pustila je snažno glas iz zadnjeg atoma snage. Ponovno se začulo pucanje. Muškarac na stanici je posegnuo za mobitelom, povukao djecu i počeli su trčati u smjeru sporedne ulice.
Približavala se žutim neoklasicističkim zgradama. Ovdje je bila „s njim“ prošlo ljeto. Nije imala vremena sanjariti o razgovorima, mogućnostima i dodirima. Morala se okrenuti. Bio je iza nje. Trčao je zavidnom brzinom. Sirene policije i hitne pomoći su odjekivale sve jače i jače. Ponovno je vidjela ženu kako pada. Razmišljala je o mami koja mrzi dolaziti u grad i sestri koja se toliko veselila današnjoj kupovini. Vjerovala je da su na trgu. Možda su čule nešto. Ne želi ovo stvorenje dovesti do njih.
- Stani! – vikao je. Nije poslušala. Sigurno nije računao da je iznimno dobra u trčanju. Poželjela je upalu mišića u trajanju od mjesec dana, ali život mu neće dati. Ubrzala je tempo. Pokušala je ući u Mišju ulicu, ali ugledala je djecu u daljini. Nastavila je prema Saturnovu trgu. U torbici joj je mobitel počeo vibrirati. Policijski automobili su zaokružili sve u krugu od pedeset metara. On je ciljao nju, oni njega. Pala je na zemlju. Spustila se i legla. Raširila je ruke i noge kao da će raditi anđela u snijegu. Tijelo joj je gorjelo, pulsiralo, treslo se od napora, pluća su je pekla, a oči nisu imale prostora za suze. Zažmirila je. Govorili su joj, a ona ništa nije čula.
- Znala sam da si ti. Srce me je boljelo kao da ću dobiti infarkt. Počelo me gušiti. – mama je kroz suze govorila dok se približavala. Ona i Indira su je zagrlile. Mama je stala ispred Stele i uputila ljutit pogled prema automobilu koji je odvodio monstruma.
- Ja ovo ne bih mogla. Bile su izvanredne vijesti na svim digitalnim panoima po gradu. Svjedok je rekao kuda se uputio taj čovjek s puškom i opisao ženu koju je natjerao u bijeg. Dobila sam napad panike. – Indira joj je stiskala ruke dok je izgovarala. Liječnici su se pokušavali probiti do Stele.
- Mama, kupi mi krafnu od vanilije. Nemoj mi više nikad čitati horoskop. – dobacila je zadihano i pustila da joj izmjere tlak.
Oznake: pria, psihologija, mogućnosti, strah, trčanje
