Iris je pospremala odjeću u torbe. Nikada nije znala dobro procijeniti što joj treba na putovanju, a što ne. Što ako se vrijeme naglo pogorša ili ako bude nesnosno vruće, a njima nešto nedostaje? Misli su joj letjele po kući i zalazile u sve ormare i ladice. Sto puta je pregledala novčanik jesu li dokumenti i kartice na mjestu. Ponavljala mu je svakih pet minuta kako ujutro ne smiju zaboraviti punjač za mobitel.

- Ti si moj tehnolog za sve! – pogledao ju je i djetinjasto se nasmijao tako da je istovremeno podignuo obje obrve.

Okrenula se i namrgodila.

- Što bi ta izjava trebala značiti? – nastavila je spremati stvari i brojati koliko je čarapa pripremila.

- Paaaa, to bi značilo da si moja organizatorica, sekretarica, njegovateljica, kuharica… Sve si! Ne mogu se sjetiti što sve radiš za mene, ali uvijek uradiš sve! – tu rečenicu je svaki dan istaknuo ispočetka. Reci mi što si tužna! Vidim da se čudno ponašaš. - dodao je zabrinuto.

- Recimo da mi u glavi svira „O Fortuna“ jer ću vidjeti svekrvu, „Can Can“ jer ćemo vidjeti prijatelje, „Labuđe jezero“ jer ćemo ići na more i Vivaldijeva „Oluja“ jer ću vidjeti svoje doma. Znaš kako to ide, „svakog gosta, tri dana dosta!“. – Iris se prebacila na peglanje i u glavi stvarala slike kako će sve izgledati jer ipak nije nikog vidjela skoro dvije godine.

- Huh, gospođice, ovdje imamo kašu različitih melodija! – hihotao je i stavljao ruke na njene bokove.

- Budalo, ja sam ozbiljna, a ti me zezaš! – pravila se da joj smeta, a najradije bi prasnula u smijeh.

- Gospođice, opustite se! Kud' vam se žuri? Pegla nigdje neće pobjeći. – rastezao je rečenice i zadirkivao je.

- Uvijek to radiš, zar ne? Nasmijavaš me dok sam pod stresom i zaokupljena mislima? – peglala je njegovu plavu majicu za sutrašnji put.

- Eh, vidi, ti si ona ozbiljna i glas razuma, ali ponekad zaboraviš biti opuštena i nasmijana. Taaaa- daaa, u tim slučajevima sam vaš majstor za osmijeh, gospođice! Zamisli da zalutaš negdje takva namrgođena, smrknuta i u brigama. Sve nevolje bi se odmah prikrpale za tebe! – razmahao se objašnjavajući svoju ulogu u kriznim situacijama.

- Ajde ti, majstore ili vojniče, kako si ono napomenuo… Idi tamo u kupaonicu i potrpaj svoje „deziće“ i pjenu za brijanje u kozmetičku torbicu. - nastavila je s procesom priprema.

- Jasno, šefice! Smatraj obavljenim! Aliii, svejedno još ti za svaki slučaj baci pogled. Ti ćeš bolje znati ako nešto fali. Obavim i onda može maženje? – namiguje i šalje dugi niz "zračnih pusa".

- Navečer? Pogledaj koliko me još posla čeka. – pokazivala je rukom na neraspoređene stvari po cijeloj sobi.

- Da, ma može, nema problema! Zaboravio sam da smo u Njemačkoj. U skladu s tim, moramo imati termin za maženje? – okrenuo je očima i odlazio prema kupaonici.

- Vidjela sam te! Vidim te i dalje! Ajde, dođi po zagrljaje! – počela je namigivati i ugasila peglu.


Ostavljam Vam svima zagrljaje! Ovim kratkim, brzinskim tekstom se odjavljujem i pripremam za sutrašnji put u Hrvatsku, gdje stižem nakon više od godinu dana! Srce mi je veliko kao kuća! Svaku večer prije spavanja ću pročitati i prokomentirati Vaše divne postove! Puno pusa!!!

Oznake: pusa, pozdrav, Hrvatska, Ljetovanje.., more, godišnji odmor, fikcija