Zalijepljeni dozivamo Lunin sjaj.
Otopine tišine rastu u gorki jecaj.
Blijeda koža smrznuto diše.
Predvečerje prolazi, sve tiše i tiše.
Na odru bjeline,
ogledalo tmine.
Tamnice i špilje nepoznate dubine.
Glasne slutnje tiho sakrivene.
Pojedene snove i usisane topline,
gutaju i kradu gorde raspukline.
Kristali u krletci zaključani.
Ispod zaleđenog jezera ključ.
Silovito udahni.
Ugrabi luč.
Digni roletne,
nek' zjenice procijene.
Ne budi slijep,
zakrpaj rascjep.
Ne otvaraj lijes.
Ne kopaj jamu.
Upali krijes.
Pronađi putanju.
Sumračni tunel zatrpaj.
Odsviraj ugođaj.
Zapjevaj oproštaj.
Oblačne more naciljaj.
Praskozorje dozovi urlikom vatre.
Slomljeni orlovi sudbinu prate.
Ranjeni lete, visinama plamte.
"Kristalna zavjesa" od svježeg snijega me potaknula da pokušam napisati pjesmu nakon poprilično dugo vremena. Predstavlja "imago" kukca u meni koji je ogreban i pokušava letjeti u vremenu. Mokrih krila čezne za zrakama blještavila.
Letite li Vi u visine koje želite? Nosite li sa sobom vrelu svjetiljku? Vidite li svjetlost? Imate li oscilirajuću putanju? Što očekujete iznad zvijezda? Kada rastrgate svoje meso, nalazi li se unutra topla utopija? :)
S ljubavlju i brigom za sve Vas,
Vaša M.
Oznake: lirika, svjetlost, mračno doba, čovjek zmaj, život, tuneli, snijeg, led, snježna oluja, visinama, sjaj
