Ispričat ću Ti 1oo1 priču, moj Sultane.
Skinut ću pred Tobom šest velova,
a sedmi ćeš morati skinuti Ti,
ako se usuđuješ ...
Dnjeparski Vodenjak
O, kako su prekrasni rukavci velikog Dnjepra!
Čitava mreža rukavaca premrežila je rječnu deltu nadomak Khersona.
A vrli Khersonci hrle na Dnjepar, kad god nađu slobodni trenutak. U rukavcima dnjeparskim male se skromne dače nižu tik do vode koja je još uvijek tako čista da se može piti i tako puna ribe da se i nevješti ribič ne vraća kući prazne mreže.
Pa ipak, svaki će pravi Khersonac, prije no što krene u ribolov, smrviti malo duhana iz svoje duvankese i baciti ga u Dnjepar šapćući: Djeduška Wodjanoj, pošalji ribu u moju mrežu.
* * *
Sergej i Olga uzeli su se mladi. On je radio u khersonskoj luci a ona u khersonskoj tvornici čokolade, dok je nisu otpustili kao višak radne snage. Bila je smeđokosa i slatka kao čokoladni bombončić, i gorko je plakala sjedeći na klupi, kad ju je visoki plavi Sergej prvi puta vidio i zavolio na prvi pogled. Ostala je bez posla za kojim je iz stepe došla u veliki grad, a gazdarica ju je istjerala iz stana. Sergej ju je doveo, kao nevjestu, u svoju malu kućicu, na periferiji Khersona, u kojoj je živio sa svojom majkom. I već su prve godine Sergej i Olga njegovu majčicu pretvorili u babušku. Bili su mladi i siromašni, no bogati djecom. Sinovi su im se rađali, po jedan svake druge godine, i rasli zdravi, plavi i visoki k'o jablanovi u stepi.
Godine su prolazile i Sergeju i Olgi prošarale sljepoočnice sjedinama, a babuška je postala posve sjeda.
Ujutro bi Sergej svojih sedam sinova postrojio u vrstu. Pa bi, kao po stepenicama, rukom prošao kroz plave kose svojih maljčika. Oni stariji bili su već za glavu višlji od njega, a ni on nije bio niska rasta. Veliki su sinovi već radili s njim u luci, oni mlađi još su išli u školu, a najmlađi, koji se po ocu zvao Sergej, u školu još nije ni krenuo.
Veliki sinovi sve su rjeđe odlazili s ocem i majkom u malu daču u jednom od dnjeparskih rukavaca. Već su jurili za djevuškama i spremali se otići od kuće.
Sad bi nedjeljom u čamac sjedali samo papa Sergej, mama Olga, stara babuška ... i mali Sergej. Čamac bi klizio kroz valove, prelazeći široki Dnjepar, a onda bi papa Sergej vješto prepoznao onaj njihov rukavac na suprotnoj obali. Njihova je dnjeparska dača bila malena, samo soba i kuhinja, a ostava priljubljena uz daču bila je puna mreža. Rijeka je bila puna ribe i papa Sergej je zahvaljivao darežljivom Dnjepru jer kako bi od svoje male plaće prehranio tolike sinove, da nije bilo Dnjepra. Mama Olga kuhala je bezbroj jela od ribe, a babuška ju je naučila i kako ribu sušiti jer Olga nije bila rođena u Khersonu, ona je odrasla u stepi i Dnjepar je zavoljela tek kad se u potrazi za poslom doselila u Kherson, tek kad se zaljubila u svojeg Sergeja, lučkog radnika i ribara.
Kad su stigli u daču, babuška je legla u sobu i pokrila se perinom. Iako je bilo ljeto, nju je sve zeblo, od starosti. Veliki i mali Sergej čamcem su krstarili rječnim rukavcima loveći ribu, a Olga je sjedila na obali pred dačom i čekala ih. Već se spuštao prvi mračak.
Ujesen će i mali Sergej krenuti u školu. Veliki će se sinovi oženiti, papa Sergej će raditi u luci od jutra do mraka, babuška će drijemati u kutu ... a ja ću samovati ...
Olga je sjedila na obali, kvaseći noge u Dnjepru i razmišljala o svojem životu. Nije bio lak taj njezin život. Rađala je, kuhala i prala, dočekivala i ispraćala ... Pa ipak, tom životu nije ništa nedostajalo, ništa osim ...
Kćer je željela, a rađala je samo sinove. Sedam stasitih momaka, i svi su bili plavokosi, kao njezin Sergej. Najmlađeg su nazvali Sergejem i znali su da im je to zadnje dijete, ta već ih je starost sustizala, bilo je već vrijeme za unuke a ne za djecu.
Olga se nadala se kćeri, svaki puta kad bi je stisli trudovi. Svakom bi se novom sinu razveselila, no ipak ...
Ne mogu se čovjeku ispuniti baš sve želje u životu ... ni čovjeku, ni ženi ... pomislila je Olga, uzdišući.
U to je trenu začula neko šljapkanje i pljuskanje. Rječnim je rukavcem kroz šaš i listove lopoča plovio srušeni natruli panj, a na njemu je sjedio djeduška Wodjanoj, dimeći iz glinene lule. Duga mu se zelena brada mrsila na debelom trbuhu prekrivenom crnim ribljim ljuskama, oči su mu zeleno svjetlucale a ribljim se repom zakačio na granu koja je stršala s panja.
Ho ho ho, svoje ribiče čekaš?
Tvoj je Sergej napunio moju lulu, a ja mu nisam ostao dužan ... Sad on punu mrežu iz Dnjepra izvlači ...
Nego, zaželjeh se piroga, je l' bi me počastila kojim?
Sva sreća da djeduška Wodjanoj dobre volje ... pomislila je Olga, žureći u kuhinju po piroge. Jer, da je Vodenjak bio zlovoljan, povukao bi je za noge u dnjeparske dubine ...
Iznijela je cijelu zdjelu piroga koje je spremila svojim ribičima za večeru .. i pružila je Vodenjaku. A on je zdjelu izvrnuo ... i sve piroge pretresao u zelenu torbu, sašivenu od poderanih ribarskih mreža. Zatim je pirog s vrha strpao u velika usta i progutao ga u jednom zalogaju.
Dobre piroge praviš, majčice ... rekao je Wodjanoj Olgi ... no kome ćeš svoju kuharsku vještinu prenijeti?
Olga je uzdahnula, trepnula ... a Vodenjaka je u tom treptaju nestalo.
* * *
Mislio sam da će biti smeđokosa, kao ti ... rekao je Sergej Olgi koja je u naručju držala novorođenu kćer. Mislila je da više ne može rađati, mislila je da nikada neće kćer roditi, a eto ...
Rumeno dječje lišce se nasmiješilo, novorođena je djevojčica otvorila plave oči. Glavica joj je bila pokrivena svjetlim, plavim kovrčicama.
Još mi je draža, jer je svjetlokosa, poput tebe ... šapnula je porodom izmučena Olga svojem Sergeju.
Pa nek' onda bude – Svjetlana... rekao je Sergej
* * *
Svjetlana je rasla uz oca i sedmoricu braće.
Mati Olga umrla je od nezaustavljivog krvarenja, istoga dana kad ju je rodila. A babuška je umrla na Svjetlanin sedmi rođendan. Uspjela je Svjetlanu naučiti svim ženskim poslovima, pa je umrla tiho i smireno.
Uz stariju braću, Svjetlana je rasla poput one djevojke iz priče čija su se braća pretvorila u labudove. I sama je izgledala poput labudice. Visoka, stasita, širokih pleća, dugonoga, plavokosa i plavooka ... prava krasavica.
Braća su bdjela nad njom poput ljubomornih kobaca, pa se Svjetlani nije usuđivao prići ni jedan momak. A Svjetlana ne samo da je kuhala, držala u redu i kuću i daču nego je mogla nadmašiti svakog momka u trčanju, plivanju, izvlačenju mreže. Većina je momaka ionako bila slabija i niža od nje. Svjetlana je mogla imati svakog momka kojeg bi poželjela, no nije poželjela niti zavoljela ni jednoga.
Svjetlana je voljela Dnjepar. Kad bi mjesec obasjao dnjeparske vode, Svjetlana bi sjedila na obali i sanjarila.
Visok, stamen, kose kovrčave k'o dnjeparski valovi ... e, kad bi takav momak naišao ... taj se ne bi braće moje uplašio, taj bi mi se usudio prići, taj bi me mogao nadmašiti ...
Dosadili su joj ti khersonski momci, koji bi odmah podvili rep kad bi se njezina braća namrštila. A ona je željela takvog koji ne bi ni pred kim ustuknuo, takvog koji bi nju nadvladao u trčanju, plivanju, ronjenju ... Takvog koji bi brže od nje izvukao mrežu, takvog u čijem bi se zagrljaju ona izgubila ...
Vrijeme je prolazilo i Svjetlana je počela pomišljati kako će Dnjepar ostati njezina jedina ljubav.
* * *
Otac je Svjetlanu vodio u ribolov radije nego sinove, a oni se nisu bunili jer ih je život već vodio drugim putevima.
Te je nedjelje Svjetlana doveslala u dnjeparski rukavac i pristala uz obalu na kojoj je bila njihova dača. Samo su ona i otac bili u čamcu. A papa je nešto posustao, pa mu nije dozvolila da uzme veslo u ruke. Kad su stigli papa je legao u sobu i zadrijemao, pokriven perinom. Sad je već njega starački zeblo. Spavao je čvrsto i hrkao glasno, a Svjetlana je cijelu noć presjedila na obali, gledajući Dnjepar. U rano jutro bilo joj je žao buditi oca, pa je sama ubacila mrežu u čamac i tiho odveslala krstareći kroz rukavce do otvorene vode.
Ležala je u čamcu, grickajući travku i gledajući oblake. Rasplela je dugu plavu pletenicu a kosa joj se rasula po prsima i plećima. Sanjarila je, ruka joj se poigravala kosom rasutom po prsima. Povremeno, kao nehotice, ruka bi joj skliznula na oblu dojku čija se bradavica ocrtavala kroz plavu haljinu, pa bi je prolazili slatki srsi ...
Sunce se već počelo spuštati kad se prenula iz sanjarenja i počela izvlačiti mrežu, no mreža se zaplela o neki panj na rječnom dnu.
Neću mrežu trgati, šteta je ... Zaronit ću, pa ću je osloboditi ...
Svjetlana je svukla haljinu od plavog cica, a ispod haljine ionako nije nosila ništa.
No, tko će je ovdje vidjeti? Samo žabe, kornjače i patke ...
Dnjepar je bio bistar i proziran pa je jasno vidjela gdje se to mreža zaplela o granu koja je stršala s velikog panja uglavljenog na dnu. Dok je pokušavala osloboditi mrežu punu ribe, iza panja su se pomolile velike ruke dugih prstiju između kojih je bila razapeta plivaća kožica, zelena poput žablje. Ruke su je zgrabile i počele odvlačiti u dubinu.
Svjetlana je bila jaka i odupirala se svom snagom, no njezina se snaga nije mogla usporediti sa snagom tih moćnih ruku koje su je stezale. Praćakala se poput ulovljene ribe, no uzalud. Jedna joj je ogromna šaka prekrila oči, a druga začepila usta ...
Potonula je u dubinu i mrak.
* * *
Kad se probudila, ležala je na postelji od vodene trave, a duge zelene vlati lelujale su oko uzglavlja poput baldahina. U prvi mah nije znala gdje je ... a onda se prisjetila.
Uspravila se, razmahnula travnatu zavjesu i pogledala oko sebe. Krevet je bio od sedefa koji se presijavao u svim bojama duge, a zidovi su blistali od sedefastih rječnih školjki od kojih su bili sazidani. Kroz tanku sedefnu ljusku prozora vidjela je zelenkastu vodu, a znatiželjne su ribe zavirivale unutra.
Iako mu nije vidjela lice, znala je tko ju je to doveo u svoj dvorac na dnu vira.
Wodjanoj!
Izgovorila je njegovo ime naglas, čudeći se što može disati, iako je bila okružena vodom. A Wodjanoj se odmah pred njom stvorio.
Bio je velik, moćan ... i drevan. U zelenkastoj su mu bradi blještale srebrne niti, pod gustim obrvama svjetlucale su bistre zelene oči. Bio je star, no pogled kojim ju je odmjerio bio je mladalački, živ i vatren.
Nu, Svjetlana ... izrasla si u pravu krasavicu. A ručice su ti snažne, dobrano si me izgrebla ...
Kako ti se dopada tvoja ložnica?
Je si li vidjela darak koji sam ti priredio?
Pokazao je prema stoliću na kojem je u velikoj rastvorenoj školjci ležala prekrasna ogrlica od riječnih bisera.
Ja ničim ne zaslužujem takav poklon ... rekla je, nastojeći da joj glas ne drhti.
Možda još ne zaslužuješ, ljepotice ... No, ne brini ... ho ho ho ... već ću se ja pobrinuti da ga i zaslužiš ... ho ho ho ...
Glasan smijeh dnjeparskog Vodenjaka odjeknuo je vodenim svijetom, poplašio ribe i podigao valove na površini Dnjepra.
Pa onda, daj mi priliku da poklon i zaslužim ... a onda me pusti ...
Otac me već sigurno iščekuje ... rekla mu je, naizgled smjelo.
Nek' samo čeka, tvoj papa . I papa Wodjanoj se načekao ...
Nisam dočekati mogao da konačno stasaš ...
Za početak, mogla bi mi svariti koji pirog ... onako slastan kakve je varila tvoja majčica.
Još su mi brci masni od njezinih piroga ... pa sam se zaželio i tvojih probati ... ho ho ho
Uzeo ju je za ruku i odveo u kuhinju.
U kuhinji su vrijedne ribe i spretni rakovi slagali posuđe i sjeckali vodene trave u veliku prozirnu zdjelu.
Sklanjajte se s puta ... zagrmio je Vodenjak ... stigla je prava kuharica.
Svjetlana je spravljala piroge svakoga dana, a Wodjanoj ih se nije mogao najesti. Veliki bi mu trbuh nabrekao poput bubnja, a on bi i dalje trpao još, još, još ... Pirog za pirogom nestajao bi u njegovim pohlepnim ustima. A zatim bi iz bureta u ljušturu velikog vodenog puža točio vino ... i pio, pio, pio ... Svjetlana se bojala njegovog pogleda kojim ju sve požudnije mjerio, ispijajući čašu za čašom. Bojala se, no znala je da ne smije pokazati ni straha ni slabosti.
Kad bi se Wodjanoj do sita najeo i do pijanstva napio, ona bi ga pitala:
Kad ćeš me pustiti? Otac me čeka ... a on bi uvijek odgovarao: Sutra, ljepotice, sutra ... kad mi još jednom piroge svariš ...
Biserna je oglica ostala ležati u školjci, a Vodenjak je Svjetlanu svaku večer pitao kad će je staviti na svoj lijepi vrat.
Sutra, Wodjanoje ... odgovorila bi svake večeri ... sutra, prije no što kući krenem ...
A sutra se pretvorilo u danas, pa opet u sutra ....
Jedne je večeri, kad se najeo piroga i napio vina, Vodenjak zaspao. Svjetlana je sjedila za stolom od potopljena debla, njemu nasuprot i prvi ga puta, nakon dugog vremena, pažljivije pogledala.
Začudila se: Kako to nije ranije primjetila?
Iako je jeo poput proždrljivog soma i pio poput smuka, Vodenjak se nije ugojio. Ne, debeli mu je trbuh splasnuo, a trbušni se mišići složili u čvrste pločice. Salo je nestalo i s mišića ruku i s širokih ramena, bore na licu su mu se zategnule, kesice ispod očiju splasnule. Nestale su i srebrne niti iz njegove brade koja se ukovrčala i postala tamno zelena.
Dok ga je tako promatrala, Wodjanoj je otvorio svoje velike zelene oči, a nju su prošli srsi od njegova pogleda. Bio je to pogled pun čežnje ...
Vrijeme je prolazilo i ona je shvatila da je Wodjanoj neće pustiti. Pio je manje, no i dalje je proždirao piroge koje bi svaku večer pripremala. A poslije večere bi je zamolio da mu pripremi lulu, počešlja bradu, češka leđa ili da mu ispriča priču. I svake bi joj večeri donio poneki darak - lijepu školjku, procvjetale zlatice s obale, prsten koji bi našao na dnu. Svjetlana bi primala sve te poklone, no bisernu ogrlicu nije htjela uzeti.
Vremenom se počela bojati da možda i sama više neće poželjeti otići, čak i ako je Vodenjak pusti.
Znala je da više ne smije odlagati.
Te je večeri bila ljupka i nasmijana, prinosila mu je pirog za pirogom, točila čašu za čašom. Te je večeri Wodjanoj opet puno pio. A kad su mu se zelene oči zamaglile od pića, Svjetlana je donijela iz sobe bisernu ogrlicu i rekla mu:
Ehej, Wodjanoj, riješila sam primiti tvoj dar ...
Stavi mi bisere na vrat vlastitom rukom.
Lice mu se ozarilo od osmjeha a ruka mu je drhtala dok joj je stavljao ogrlicu na vrat. A zatim mu je ruka, oklijevajući, kliznula niz njezin vrat i spustila se do dojke ... U taj je tren Svjetlana zgrabila veliki kamen, kojim je Wodjanoj pritiskivao listove duhana ... i iz sve snage udarila ga po glavi. Pao je, a voda se oko njega zazelenila od njegove krvi.
Sagnula se, uplašena, da vidi nije li ga ubila, no on je bio samo onesvješten. Izvukla mu je svežanj ključeva iz pojasa, otključala vrata ...
Izjurila je iz Wodjanojeve palače, a onda je najednom zastala ... i vratila se. Sagnula se i rukom nježno prešla preko Vodenjakova podmlađenog lica. Poljubila mu je usne, izjurila van iz njegove palače i zaplivala prema površini. Izronila je na obalu i sjedila na travu loveći dah. Zatim je duž obale potrčala do dače. Na doku je bio privezan čamac. Odvezala ga je i brzo veslajući prevezla se preko Dnjepra, na drugu obalu.
Bilo je rano jutro, a Svjetlana je jurila ulicama khersonske periferije, prema svojoj kući. Kad je stigla do male kućice u kojoj je njezina obitelj živjela, ugledala je starca kako sjedi na pragu i drijema. Uz njega je sjedila mala plavokosa djevojčica.
Djevojčica se ustala i prišla joj.
Živi li ovdje papa Sergej? upitala ju je Svjetlana.
Moj se papa zove Sergej ... i djeduška mi se zove Sergej ... a i pradjeda se zvao Sergej...
A je l' vi trebate moga papu, ili djedušku?
Papa je na poslu, radi u luci ... a djeduška eno tamo, drijema na pragu ...
A pradjeda Sergej spava na groblju, uz prababu Olgu ...
Svjetlana je s bolom shvatila - dok je ona bila na dnu Dnjepra u Vodenjakovoj podvodnoj palači, vrijeme je proticalo, neumitno, kao Dnjepar. Njezin je otac Sergej umro, njezin je najmlađi brat Sergej postao djedom, a ona je još uvijek bila mlada, kao i onoga dana kad ju je Vodenjak odvukao na dno ...
A kako se ti zoveš? upitala je djevojčicu.
Svjetlana ... odgovorila je djevojčica ... zovem se kao ona teta Svjetlana koja se, davno, davno utopila u Dnjepru ...
A vi, kako se vi teta zovete?
I ja sam se nekada zvala Svjetlana ...
A kako se zovete sada?
Vodenjakova nevjesta ... odgovorila je.
Pogladila je plavokosu djevojčicu po obrazu, skinula bisernu ogrlicu i stavila je djevojčici oko vrata.
Okrenula se ... i uputila prema Dnjepru.
Već je izdaleka vidjela kako Dnjepar raste i pjeni se.
Znala je da je Wodjanoj čeka. |
