Ispričat ću Ti 1oo1 priču, moj Sultane.
Skinut ću pred Tobom šest velova,
a sedmi ćeš morati skinuti Ti,
ako se usuđuješ ...
koje je boje ruža?
Njihov je odnos bio nedefiniran, nisu više bili samo prijatelji, nisu još bili ljubavnici. Bili su suviše bliski za prijatelje, a onaj definitivni korak na teren 's kojeg nema povratka' nisu se usuđivali učiniti.
Dijelila ih je ozbiljna razlika u godinama. Šesnaest godina. To je već generacijska razlika. Iako rijetki šesnaestogodišnjaci postaju očevima, teorijski, On je bio dovoljno star da joj bude mlađahni otac.
On je oklijevao možda upravo stoga.
A ona?
Ona godine nije smatrala zaprekom, njoj se dječaci nisu dopadali ni dok je bila djevojčica. Zapreke je vidjela drugdje, van sebe ali i u sebi. I smatrala da su nepremostive, i jedne i druge.
Kada ga je srela, Ona odavno više nije bila djevojčica, a i djevojačke su godine već bile dosta daleko iza nje.
Odahnula je kad je zakoračila u zrelost. Više je neće zapitkivati: Što čekaš? Ionako je već odavno prestala čekati, ako je ikad i čekala. Izborom profesije kretala se uglavnom među ženama pa je imala prilike gledati sa strane, suosjećajno ali i začuđeno, bračne brodolome i ljubavne petljavine svojih kolegica.
Hvala Bogu, mislila je, ja sam uspjela izbjeći sve te petljavine.
Živjela je tiho, izlazila malo, ustvari, živjela je izvan životnih brzica. Bila je sanjalica, mirna i zadovoljna u svojem malom skrovitom svijetu. Vrt, slikanje iz hobija vikendom, izleti u prirodu sa sestrinom obitelji, briga o ostarjelim roditeljima, profesionalno napredovanje … Dani su joj bili ispunjeni, a noću je nesanicu kratila čitanjem i slušanjem glazbe. Svijet lijepe književnosti, kazališta i filma nudio joj je uzbudljive priče u kojima je mogla uživati izdaleka, bez emocionalnih rizika. Mislila je kako je sigurna u dobro izabranom skrovištu.
Možda ne znam privući, mislila je, vjerujući kako nije privlačna, ali odbiti znam.
Iako se nije smatrala lijepom, ipak je uspijevala privući dosta pogleda. Rjeđe na prvi pogled, doduše, ali ipak. Oni 'na drugi pogled' pogledali bi ponovo, pažljivije, i tada postali nametljivi, no ubrzo bi ustuknuli pred njezinom mirnom i hladnom distanciranošću.
Kad ga je prvi puta srela, začudila se sama sebi. S Njim nije bila ni distancirana ni hladna, zatitrala je i zarumenila se već pri prvom Njegovom pogledu, Ona koja je inače bila tako blijeda.
I za Nju je, kao i za Njega, to bilo na prvi pogled.
Iako su to oboje odmah shvatili, nastavili su se samo gledati, još jako dugo. Gledali bi se pri povremenim susretima, koje je, kao neka vješta svodilja, za njih ugovarala sama Sudbina. Sretali bi se, naizgled slučajno, i nakon dugog vremena nastavljali s razgovorom i pogledima, kao da se nisu ni rastajali.
Ona je povjerovala da će to ostati nježno prijateljstvo, sjetna nerealizirana ljubav, titrava čežnja … i ostale koještarije. A On? Osjetio je kako mu vrijeme izmiče. I uplašio se da će mu i Ona izmaknuti. U jednom je trenutku pomislio kako se više ne smije oslanjati na usluge Sudbine, kako stvar konačno mora uzeti u svoje ruke.
Kismet! pomislio je kad mu je Sudbina ponudila još jednu, posljednju šansu, povremene poslovne dolaske u Njezin grad. To će mu poslužiti kao dobar izgovor.
I tako se pojavio s ružom u ruci. Za svaki slučaj, da je ne prestraši, izabrao je bijelu ružu, no Ona je odmah pročitala crvenu poruku te bijele ruže. Buknula je bijesno, u sebi, dok se naglas uljudno zahvaljivala na tom 'malom znaku pažnje'.
Mali znak, no pažnja nikad nije mala … konstatirala je, naizgled nehajno odlažući bijelu ružu. Nadam se da mi obrazi nisu purpurno crveni, pomislila je osjećajući kako joj se rumenilo penje duž vrata.
Ona bi oduvijek lako i brzo pocrvenila. Mislila je da će je to proći, s prolaskom mladosti, ali nije. I dalje bi naglo i vidljivo pocrvenjela kad god bi osjetila uzbuđenje, ugodno ili neugodno. U uzbuđenju bi joj izbili izdajnički crveni pečati po vratu i licu. Tada još nije znala kakve su sve vrste uzbuđenja sposobne proizvesti takve rumene pečate. On je dakako znao. Priznao joj je kasnije da je u tom trenutku silno poželio da upravo On bude taj koji će joj blijedi vrat, grudi i obraze obojiti crvenim pečatima.
Poželio ju je tako snažno da je bio zaprepašten snagom te želje.
Ona se još uvijek nadala da će uspjeti zadržati onaj svoj mir na koji je bila navikla, On je iskusnim okom prepoznao nemire koji su u Njoj spavali, pritajeni.
Sljedeći puta, kada ga je po prvi put pozvala u svoju kuću, pojavio se s tri ruže. Bijeli su cvjetovi imali rumeni rub. Dok ih je birao u cvjećarni, mogao je jasno vizualizirati nagli rumeni val koji će se podići uz njezin vrat i obraze, kao i svaki put kad bi ga ugledala.
Kad ga je drugi puta pozvala, iako se praktički pozvao sam, tako da bi ga bilo neuljudno odbiti, On se pojavio s buketom. Pet ruža, opet bijelih.
Bilo bi prenametljivo donijeti crvene, pomislio je.
Poznavao ju je tada već dovoljno dobro da bi znao kako Ona ne trpi nametljivost.
Bio je maj, no vrućine su bile već ljetne. Dok su večerali u vrtu, On koji je dobro podnosio vrućinu, likovao je zbog sparine koja ju Nju nagnala da odjene tanku svjetlo plavu bluzu. Ona nije bila svjesna da pri svjetlu svijeća ta široka bluza, ispod koje zbog vrućine nije odjenula ništa drugo, otkriva previše. On nije skidao pogleda s Nje. Želio je ponijeti taj prizor sa sobom jer ljeto će ih razdvojiti, vidjet će se opet tek na jesen. Upravo je upozorivši je na tu činjenicu i postigao da ga Ona opet pozove k sebi.
Kad muškarac i žena večeraju zajedno, to još ništa ne znači.
No, kad doručkuju zajedno …
Sjetila se te izreke dok su zajedno doručkovali. No, između večere i doručka između Nje i Njega nije se dogodilo ništa više od poljupca. Dočekali su jutro sjedeći u vrtu uz svijeće i razgovarajući.
Poljubio ju je u svitanje, čudeći se sam sebi zbog dugog oklijevanja.
U prvi je trenutak samu sebe obmanula da će to biti ovlašan prijateljski poljubac u obraz, ili u kut usana, poljubac kakve su do tada ponekad razmjenjivali pri susretu ili na oproštaju.
No, usne su mu skliznule s njezina obraza do usana. Poljubac je isprva bio tek nježan oklijevajući dodir a zatim su njegove usne rastvorile njezine. Osjetila je kako joj usne bubre i rastvaraju se ... i duboko u sebi osjetila duboki drhtaj.
Iako ju je držao čvrsto, i On je drhtao.
Pokušala ga je odgurnuti, upirući dlanove o Njegova prsa: Stanimo, stanimo ...
... otići ćemo predaleko.
Na trenutak joj se učinilo da je neće pustiti. I upitala se želi li uopće da je pusti.
Zar već nismo, otišli predaleko ... To nije zvučalo kao pitanje, zato nije odgovorila ništa.
Doručak su oboje odglumili, i to loše. Ni jedno od njih nije pojelo gotovo ništa. Uspjeli su čak održati i nekakav privid razgovora. Oboje su znali da im povratak na nekadašnji odnos polu-prijateljstva polu-ljubavi više nije moguć.
Vlak mu je odlazio u podne.
Podrazumijevalo se da će se vidjeti ponovo ujesen.
A ona se pitala smije li ga vidjeti ponovo.
red and white, photo by flickr
Bila je sredina jula.
Sunce je danima nemilosrdno žarilo i isušivalo travnjak u Njezinu vrtu, unatoč svakodnevnom obilnom zalijevanju. Iz vrtnih je jezeraca voda naočigled hlapila. Zasjenila je najmanje jezerce velikim suncobranom i svakodnevno dolijevala vodu. Ujutro bi ustala u cik zore, iako ni rana jutra nisu uspijevala sačuvati svježinu. Cvjetovi ruža u Njezinom vrtu venuli su nakon samo jednog dana.
Toga dana, u svanuće, ustala je nakon vruće besane noći, umorna i zlovoljna. Nije podnosila vrućinu. Blijeda i bljedolika, morala se sklanjati sa sunca kako joj ono ne bi isušilo lice i kožu posulo blijedim pjegicama. Bosonoga, u dugoj bijeloj spavaćici, otvorila je vrata prema vrtu. Sunce je bilo još nisko, tanke grane breza mirovale su, sklopljenih listića. Na većini listova rubovi su se već zažutjeli, kao da se približava jesen. Vladala je duboka tišina, čak ni vrapci nisu ćućorili u grmu japanske dunje. I fontane u vrtnim jezercima umorno su prigušile svoj žubor. Znakovi suše bili su vidljivi posvuda. Iako zelena, trava je bila polegla i sparušena. Jučerašnji ružini pupovi ocvali su i odbacili latice koje su se kao tepih skorene krvi prostirale oko ružinih grmova. Na mutno plavom nebu nije bilo ni oblačka. Suša je trajala već danima.
Kao i obično, prvo je prišla najmanjem jezercu. Već je nekoliko dana iščekivala da pupoljak lopoča konačno dovrši svoj dugi put prema površini jezerca. Do tada su u njezinim jezercima cvali samo divlji žuti lokvanji koje joj je s bare donio muž njezine sestre.
A sada je iščekivala da prvi puta procvate bijeli lopoč, kupljen početkom maja u vrtnom centru. I zaista, posred jezerca blistao je bijeli lopočev cvijet, otvarajući nježne latice prvim sunčevim zrakama.
Od kada se onoga jutra u maju uspjela otrgnuti iz Njegova zagrljaja, uspijevala je, začudo, ne misliti o Njemu. A sad ju je prizor tog bijelog cvijeta koji se otvara na ranom suncu bolno podsjetio na Njegov poljubac.
Ponovo je, živo i snažno, osjetila trenutak u kojem se Ona sama, poput cvijeta otvara Njemu, cijelim bićem. Od maja do jula taj je trenutak u njoj rastao poput cvjetnog pupoljka.
Bila je vrtlarica, pa je znala da je rascvjetavanje cvijeta nezaustavljivo. Zaustaviti ga možeš jedino ako otrgneš pupoljak. A nju je trenutak u kojem se istrgnula iz Njegova zagrljaja još uvijek bolio, još uvijek krvario, poput prstiju izbodenih ružinim trnjem.
Gdje li je sad? Pomisli li ponekad na mene?
Je li i Njemu taj trenutak značio koliko i meni?
Nije se s Njime čula od onog posljednjeg, majskog susreta. Iako je rekao da će joj se javljati tijekom ljeta, nazvao je samo jednom, dan nakon što je otputovao. I pristojno se zahvalio na večeri … i doručku. Poljubac nisu pominjali.
Podnevna jara stigla je i prije podneva.
Iako se rano povukla iz vrta u kuću, iako je spustila zastore i uključila ventilator, osjećala je damare u sljepoočnicama, pritisak u grudima. U ranim poslijepodnevnim vijestima bio-prognoza je upozorava ljude da se klone sunca i najavljivala grmljavinske nepogode. Ona je bila meteoropat, nagle promjene vremena uvijek bi joj donosile migrenu. No, sad je glava nije boljela, osjećala je samo nekakav bolan pritisak o grudnu kost, dah joj je postao plići, a svijet je gledala kroz neku čudnu omaglicu.
Doista, u skladu s prognozom, predvečer se naglo smračilo, sa zapada su se brzo približavali tamni oblaci a u daljini su, još uvijek nečujno, munje počele parati nebo. Dobro da se danas nisam otputila na rijeku, na kupanje, pomislila je. Voda je bila njezin element, a tu je rijeku kraj koje je odrasla voljela i dobro poznavala. Proplivala je u isto vrijeme kad je i prohodala. A mati, s kojom je kao djevojčica ljeti svakoga dana odlazila na rijeku, iz šale ju je zvala sirenom, dok bi je bezuspješno nagovarala da konačno izađe na obalu i ugrije se na suncu.
U svijesti su joj se stopila dva trenutka:
plavokosa djevojčica, na visokoj obali, pogledom prati tok rijeke, zamišljajući rječno ušće, tamo u daljini ... starica u crnom, zureći u daljinu, sjedi na klupici, na ogoljeloj obali s koje se korijenje vrba žedno proteže prema niskoj vodi ...
Bio je petak, vrućina i vikend gotovo su ispraznili grad. Telefon je zazvonio u trenutku kada joj je prva kišna kap pala na lice, dok je stajala kraj jezerca, naježivši se s uzbuđenjem pod prvim naletima vjetra. Više zbog kiše koja je sve jače počela padati, nego zbog zvonjave telefona, utrčala je u kuću. Voljela je vjetar, a oluje se nije bojala, no i nakon smrti roditelja ostala joj je navika da se javlja na svaki telefonski poziv i da nikada ne isključuje telefon. Sa sestrom, koja je sa svojom obitelji ljeto provodila na moru, razgovarala je sat ranije, tako da nije očekivala sestrin poziv, no ipak navika je bila jača.
Podigla je slušalicu.
Za pola sata sam pred tvojom kućom, nikakvo me nevrijeme neće zaustaviti.
Ako moj ford završi u jarku, doći ću pješke, kroz pljusak … rekao je, čim joj je začuo glas.
I odmah je spustio slušalicu, bojeći se Njezina odgovora.
Stajala je, još uvijek držeći telefonsku slušalicu u ruci i pitala se kako je moguće da joj srce kuca glasnije od sve glasnije grmljavine. Naleti nevremena spojili su nebo i zemlju gustom vodenom zavjesom. Dok je s prozora gledala kako se voda sa ceste penje na pločnik i stiže do kućne fasade, u svijesti joj je titrala slika Njegova lica, trenutak prije no što ju je poljubio.
Sad juri k njoj, na krilima oluje!
U duši joj se smjenjivao strah da On neće uspjeti stići do njezinih vrata i strah da je zvuk Njegova glasa u telefonskoj slušalici bio samo odjek njezine čežnje.
A kad se, poplavljenom ulicom, dižući valove poput nekog broda, Njegov ford zaustavio pred ulazom, otvorila je vrata širom. Koljena su joj klecala, ostala je stajati na pragu. Tanka ljetna haljina, jedino što je imala na sebi, bila je mokra u trenu. Kiša joj je pokvasila i kosu, no nije joj kiša zasljepila pogled, učinio je to izraz Njegova lica na kojem su se smjenjivali i pretapali radost, očekivanje, želja ... i strah.
Dok joj je prilazio, gazeći bujicu koja se slijevala pločnikom, u trenu je i On bio potpuno mokar. U sljedećem trenu bila je u Njegovu zagrljaju, lica prislonjenog o njegove grudi. Stajali su tako čitavu vječnost, na kiši. On joj je tada bradu obuhvatio dlanom i zagledao joj se u lice na kojem su se smjenjivali i pretapali radost, očekivanje, želja ... i strah. Pogledi im se susretoše i dodirnuše. Straha nesta, iz Njezinog i Njegova pogleda.
Uđoše u kuću, držaći se za ruke.
Svukao je s Nje mokru haljinu. Nježno ali odlučno, uzdrhtalu i mokru, položio ju je na postelju. U svjetlu munja gledala je kako i On odbacuje mokru odjeću. Pogled na Njegovo nago tijelo a ni vlastita nagost nisu u njoj izazvale ni stid ni nelagodu. Znala je, kad je bude dodirnuo, kad je bude ljubio, kad joj bude prišao najbliže što se prići može ... otvorit će mu se, željno bez kolebanja i straha. Poput onog bijelog lopočeva cvijeta koji je dugo hrlio prema svjetlu i suncu.
…
Stigli su do vrhunca istovremeno. Ona i On.
I Oluja.
Dok su munje osvjetljavale sobu, grozničavo je ljubio crvene pečate koji su joj se osuli vratom i grudima.
Ružice moja bijela, šaptao je, ljubeći je opet i opet ...
A u sebi je pomislio: Bio sam u pravu kad sam, na prvi pogled, znao ...
